Njuskica joj je jos uvijek bila mokra...
Maleni joj se trbuh i dalje podizao i spustao... tesko je disala...
suze me oblijevaju...
kao kap na dlanu ju cuvam...kao da mi je zadnje na svijetu.
otvara oci...gleda me...njezne okice...i zjenice duboke poput jame...
zadnji izdisaji.
naricem nad njom i prvi put u zivotu obracam se Bogu.
"Zasto bas ona? moja malena? cime je ona zasluzila smrt? ako vec ne idu u raj, zasto im oduzimas ovozemaljski zivot?"
prolaze mi kroz glavu stare fotografije...njeno maleno tijelo u kucnoj papuci...
spokojan san...siguran...
ne zna sto ju ceka...
kroz suze promatram neduzno i malo tijelo..
toliko nemocno u odnosu na izume covjecanstva...cesta...auti...
prolaze pored nas trubeci...
nas dvije potpuno same..
za njih je to jos jedna obicna i glupa macka koja je pretrcavala ulicu...
meni se svijet rusi...
zaboravljam disati...
budim se u znoju.
Post je objavljen 06.10.2008. u 20:19 sati.