Marketing
Back in Bljak
Rafaelo Kozakov
Jako me se dojmiše debeljuškasti berlinski vrapci koji ordiniraju po restoranskim terasama u vrijeme pauze za ručak. Skakuću, đipaju i otimaju međusobno komadiće hrane pod stolovima - nabacuju salce pod pernate kaputiće i opremaju se za opaku brandenburšku zimu. Vrlo simpatična ekipa.
U Berlinu sam upoznala Beate Niemann, autoricu knjige "Mein guter Vater".
Tata je bio ordinarni njemački policajt za vrijeme rata, nekoliko godina po kapitulaciji se skrivao u Austriji, brao runoliste valjda, onda je kontaktirao Amere koji ga pak pozvali u Berlin i obećali suradnju. Sud ga na zapadu rehabilitirao, Stari se pojavio u američkom sektoru, no od tamo ga kidnapiraše Rusi i prebaciše k sebi na istok. Umro je u istočnoberlinskom zatvoru 1972.
Sve te godine Beatina je majka primala muževljevu plaću, a po smrti mirovinu. Kada bi netko napisao da je Bruno Sattler bio više od ordinarnog policajca, Stara bi stvar dala na sud i uživala u naknadama za pretpljenu duševnu bol, povrijeđenu čast, udar na slijepo crijevo, kaj već...
Onda pade Zid, a Beati nije vrag dao mira i počne se malo raspitivati o ocu i tako sazna da je Bruno Sattler ni manje ni više bio šef Gestapoa u Beogradu 1942., a po arhivima u kojima je sjedila od 2001. iskopala je dokumente vlastoručno Brunom potpisane koji ga izravno terete za smrt oko osam tisuća ljudi na Balkanu; strijeljanih talaca, Židova, itd.
Mama je naravski, sve znala.
Pitam Beatu kako je na njenu knjigu reagirala obitelj - majke i dvije sestre - odgovorila je da ne razgovaraju već 25 godina, ali da pouzdano zna da su knjigu pročitale. Na fotografiji vidim malu Beatu, valjda dvogodišnjakinju kako sjedi tati na koljenima - u vrijeme kada Stari strijelja deset lokalnih nesretnika za po svakog ubijenog njemačkog vojnika.
"Oportunist?", pitam.
"Ne, uvjereni nacist. Član NSDP od začetka stranke, vojni veteran iz prethodnog rata", odgovara Beate.
Priča mi kako je tridesetih na indeksu, između ostalih, bio i Erich Kastner. Kada su Starome javili da u nekoj berlinskoj staretinarnici imaju dva primjerka Kastnerove knjige, poslao je svoga posilnoga...
..."da ih pokupi pa je knjige odnio svojim curama!", usklikne Kreten-Ja.
"Ne", pogleda me Beate rezignirano, "da ih odmah uništi".
Subverzivan junak, taj Emil i njegovi detektivi.
Pita me moja vjerna SMS druga Suzi J. u kojem dijelu Berlina sam odsjela, ona je naime, tamo odrasla.
Ja odgovaram - Oranienburger Tor.
"To je u moje vrijeme bila zatamnjena stanica. Metro bi samo prolazio bez zaustavljanja, a na stanici naoružan vojnik. Eto ti slika za laku noć".
Laka noć nije bila, jer su mi se pod pendžerima do ranih jutarnjih sati svađali neki Arapi - dabogda im deva vodu zapišala, ali baš sam razmišljala kako je život jedna luda drama, da ne kažem visokobudžetni historijski spektakl - nismo ni Suzi ni ja neki Metuzalemi, a eto, sjećamo se vremena kad su u Berlinu samo debeli vrapci letili s jedne strane na drugu. Ovoga ljeta Schengen me zaustavi kod Krapine, a od Praga do Sutle nigdje granice. Nakon nekoliko tjedana krenem u posjet baki u Mostar, a kod Metkovića pokazujem pasoš... Šta ti je ironija.
Nego, Mostar je ajne fakin katastrofa od grada, ne predajem se nostalgiji, toj varljivoj šećerlemi-dudi varalici i ne cvilim kako je to nekad bio lijep grad, a vidi ga sad - gradovi budu i ne budu, srušili su i Konstantinopol pa eno ga još starijeg i ljepšeg - nego, gledam što to tamo sada grade... Kuku-lele, jedan užas do drugoga, nabacano, nagurano, ukradi metar tu, nadozidaj metar tamo, a sa zapadne strane nadvio se onaj gorostasni križ i emitira ljubav među narodima, neka ga ako ih veseli, ali ljudi moji, tamo nema ni volje ni pameti da u nekoj dalekoj SF budućnosti to mjesto posjeti bilo tko a da ne mora.
Sad ću i ja ko Dylan Thomas, "zemlju mojih otaca, ostavljam svojim očevima", a ja odoh u Ikea krevet čitati Fowlesovog Magusa.
Post je objavljen 05.10.2008. u 22:40 sati.