*napomena: ne očekujem da ćete razumijeti. ako nećete, nie važno. bitno da ja razumijem.
* * *
"Pljesak gomile vratio me u stvarnost.
Tupo sam gledala u zastor;
koji se nalazio preda mnom...
Tek nekoliko sekundi dijelilo me od nastupa.
Osjetila sam kako me obuzima neopisiv strah...
Strah od promjena...
Strah od okretanja nove stranice...
Čiste i netaknute.
Strah od reakcije publike...
Strah od samoće.
Glasovi u mojoj glavi postajali su sve glasniji.
Sjeta je stezala srce;
ispisano riječima tuge...
Prošarano bolju...
Obljepljeno izblijedljelim slikama, onih prošlih dana...
Srce puno pustih nada...
I prašnjavih snova;
za koje znam da se nikad neće ostvariti.
Ponovno sam proživljavala trenutke;
za koje nisam znala da ih pamtim...
Ponovno sam sanjala snove;
za koje sam silno željela da postanu stvarnost...
Ponovno sam dopustila prošlosti;
da pokuca na moja vrata...
I donese sa sobom miris sjete...
Obris tvoga lica...
I zvukove naše pjesme.
Na trenutak mi se učinilo;
da sam se ponovno izgubila u labirintu prošlosti...
Bez kompasa...
Bez ijednog pravila.
Koliko god se trudila;
nisam mogla pronaći niti jedan zemljovid...
Kao i svaki puta kad se dogode ovakve stvari.
Na trenutak mi se učinilo;
da ću ipak odustati od daljnje borbe...
Da ću se prepustiti željama drugih...
Da ću ponovno žrtvovati svoju sreću za njihovu...
Na trenutak mi se učinilo;
da nemam dovoljno snage za promjene...
Da nemam dovoljno hrabrosti;
kako bi ispisala novu stranicu sretnijim slovima...
Na trenutak mi se učinilo;
da ću stati...
Da ću se prestati kretati kroz maglu...
Prestati tražiti izlaz iz labirinta...
Prestati tražiti svijetlo, na kraju tunela...
Na trenutak, kažem.
Zastor se podigao.
Glasovi su utihnuli...
Stajala sam na pozornici;
obasjana svijetlima reflektora...
Uplašeno sam gledala u publiku.
Odjednom, u gomli nepoznatih lica...
Ugledam njegovo*...
Srce je zatreperilo...
Više nije bilo dvojbe.
Nije postojala nikakva sumnja...
Nije postojala nikakva želja za odustajanjem...
Znala sam da se moram nastaviti kretati prema naprijed...
Bez obzira na to, što mi sunce udara u oči...
Bez obzira na to, što mi se tlo topi pod nogama...
Nastaviti.
Dugovala sam mu* to...
Dugovala sam mu* i mnogo više od toga.
U pozadini je zasvirala uvodna pjesama naše drame.
Drame dobro uvježbane...
I toliko puta odigrane...
Glavni glumac je izašao na pozornicu...
Popraćen gromoglasnim pljeskom.
Treća čin. Prvi prizor. Prema scenariju.
Stajali smo na rubu litice.
Litice na koju nas je glavni glumac odveo.
Primio me za ruku.
"Hajde, skoči..."
"Bojim se. Bojim se, da će boljeti..."
"Neće. Vjeruj mi..."
"Obećaješ?"
"Da, obećajem. Obećajem da neće boljeti..."
Vjerovala sam mu.
Vjerovala sam mu da neće boljeti.
A boljelo je...
O, kako je samo boljelo...
Boljelo je čak i u samom padu...
Čak i prije nego što sam dotaknula dno.
Tišina.
Reakcija publike je izostala...
Naklanjam se...
Reflektori se gase....
Spušta se zastor.
Predstava koju ste gledali; danas je završena...
Znam, očekivali ste da će trajati duže.
Ali kraj je došao ranije...
Glavna glumica je odustala od prikazivanja."
* * *
Post je objavljen 05.10.2008. u 21:42 sati.