Evo da se javim da rečem da sam dobro…
Znate, život ide dalje… prijateljice, nisam zaboravila što vrijedi u životu… ali jednostavno ponekad nam dođe da odustanemo i odustanemo…
Vjerujte mi ples će me uvijek pratiti…
Ovim postom želim reći, želim uputiti neke riječi dragoj osobi…
Ona više ne svraća ovdje, možda je zaboravila da ova stranica postoji… ali želim uputiti neke riječi svojoj najboljoj prijateljici, heleni…
Ovo me je natjeralo da napišem jer druga prija mi žali za bivšim, koji je sada s drugom, valjda.. mislim on mi je prijatelj… ali uopće me ne zanima ima li što sa njima ili ne, to je njihova stvar, to je njegova stvar… nego da ja ne skrećem sa teme..
Helena, je bila s mojim rođakom, to joj je bio prvi momak, Prva velika ljubav… i naravno kako to biva prekinuli su i naravno nije ga zaboravila, mogu reći da ga je tada zavoljela još više i možda nakon godinu i nešto čula je nešto.. on se ženi… dobit će dijete… vjerujem da joj je to slomilo srce, da joj se tada cijeli svijet srušio.. ja sam bila uz nju i vidjela sam koliko je sve to povrijedilo… ali nikad ona nije za tim amo reći kukala, nikad nije se pitala zašto, mislim sigurno se pitala sama sa sobom, ali nikad društvu nije ništa govorila, čak ni meni koja sam joj najbolja prijateljica… divim joj se jer to je preboljela u tišini.. vjerujem sada nakon par godina, da kada ga vidi, još sa ženom, djetetom, da je zaboli kao i onog dana… ali krenula je dalje živi svoj život, sretna je…
Ovo sam ispričala jer druga prija mi je bila s tim dečkom, s dečkom koji je bio moja prva ljubav… i već par mjeseci nisu skupa i on je izgleda okrenuo novu stranicu i sada je s drugom, ne znam što je s tim, tako barem svi govore… i jednostavno ona svaki dan i nakon par mjeseci već ona se pita što je ona bolja od mene i sve to.. i amo reći da više ide svima na živce s tim amo reći kukanjem.. mislim ok nisi ga preboljela sve to, ali ne trebaš razglasiti to na sva zvona.. i mislim glupo je to što njemu ide govoriti svaki dan, svaki sat koliko je sve to boli.. mislim ok povjerit ćemo se prijateljima, ali o tome u svakoj minuti samo o tome, po cile dane… mislim to tako ne ide.. mislim ne znam što s tim dobiti… mislim kužim tu povrijeđenost, tu bol.. osjetila sam je ja dosta puta u životu, pa čak možda i sada… vjerujte mi ja sam osoba koja ne želim zamarati ljude sa svojim problemima, ako nešto kažem rečem samo ovdje, zato sam i stvorila ovaj kutak… jednostavno ne želim da drugi zamaraju svoju glavu jeli ja patim ili ne… mislim da sada skrećem sa teme ali ok…
Mislim svatko na svoj način prolazi kroz ono što im se dogodi u životu, ali ponekad neki pretjeruju s tim da sve to naglase drugima…
Ja trenutačno sam dobro, ali ipak kod mene stanuju strahovi… mislim tko nema strahove.. malo se zapitajte… unatoč tome što mislite da je sve super, pogledajte si u dušu i vjerujte mi svatko od vas će naći neki strah… jer to je normalno… normalno se bojati…
Vidite i u ovom svijetu u svijetu blogera jedna osoba me je napustila… u ovom trenutku me je napustila, rekla je zbogom… sada se pitam zašto su mi suze došle na oči, zašto plačem? Zašto plačem za osobom koju nikada nisam vidjela u životu? … sada je počelo i ovdje.. i ovdje su ljudi počeli odlaziti… malena, nadam se da ćeš nam se vratiti.. jednom.. barem na trenutak…
Eto dragi moji vrijeme je da dođe još jedan kraj.. još jedan kraj jednog posta…
Obećajem, ubrzo se ponovno čitamo..
Ljubim vas najdraži moji…
Post je objavljen 05.10.2008. u 20:32 sati.