Kako je to divno kad znaš da će sve što će ti se dogoditi u životu biti potpuna suprotnost od tvojih želja i mogućnosti... Malo iritantno? Ma neeeee.... Spremaš se psihički za nešto šta se treba danas desit, ali naravno ne možeš unaprijed znat ishod toga šta će se desit... Ili ipak možeš? Duboko u svom srcu znaš... Da imaš mogućnosti za pozitivan ishod, ali da će se naravno neka viša sila ili šta god uplesti i da ishod neće biti proporcionalan tvojim željama i mogućnostima. Prošli put sam pisala o čekanju... Samo čekanje... Nečiji je život samo vječito čekanje u nadi da će ti se jednom ipak posrećiti i da ćeš dobiti ono što želiš, možeš, trebaš, bez uplitanja nekog trećeg faktora koji je uvijek okrenut protiv tebe. Ali to čekanje umori čovjeka... Postane bezvoljan, kronični pesimist... Nada je odavno umrla... Na pitanje kako zamišljaš svoj život za 10 godina, odgovaraš: Na antidepresivima jer ću bit ... i nikad mi ništa neće ići u životu. A za 11 godina ću već biti dva metra pod zemljom. Stvarno optimističan pogled na budućnost.
Kad te neke stvari toliko iritiraju, onda se na kraju okreneš i sam protiv sebe. Uništiš i ono lijepo šta si MOŽDA mogao imati.(jesi li stvarno mogao nikad nećeš saznati). Zašto bi netko radio budalu od mene? Bolje da sama svima pokažem da sam budala, da drugima uštedim vrijeme i trud... Zašto? Zato jer ti je vec pun kurac svega, i nadanja i želja i truda kad znaš da se neće ostvarit nijedna želja. I znaš da ti nitko ne može reći da se nisi trudio dovoljno, JER ZNAŠ DA JESI, ali jednostavno... Svi uvijek misle da si sam kriv za svoju situaciju. Da li je baš uvijek tako? I koja rečenica te najviše iritira? Kad čuješ: Ti si tako lijepa, zgodna, dobra i stvarno mi nije jasno zašto *nešto*nešto*nešto*... Nije ni meni jasno. Očito je nešto treće u pitanju. Neko treće sranje koje ti uvijek uspije upropastiti svaku stvar kojoj si se nadao... Nije bitan ni karakter, ni izgled, ni mogućnosti. Nego nešto treće. A ljudi su toliko zli i pokvareni da te uvijek uspiju samo još više uništit, bez obzira tko su oni i koju funkciju imaju u tvom životu... A onoga tko gleda sa strane nikad neće zanimati taj treći faktor koji je utjecao na određenu situaciju. Svi vide samo tebe kao jadnika koji nije uspio, bez obzira na način na koji nisi uspio.
I koje je rješenje svega toga? Postoje dvije mogućnosti. Prva je prihvatit postojeće stanje i pomirit se s njim jer znaš da nikad nećeš ništa promijeniti bez obzira koliko se trudio. Druga je da se jednostavno ubiješ i prekineš cijelu tu agoniju. Znači, bit sebičnjak. Nisam ni za jednu ali trećeg izbora nema. Eventualno da se cijeli život nadaš i trudiš i iznova razočaravaš. Nije fer... Svijet bi trebao imati neku ravnotežu. Ali nema je. Blago onima kojima se muka isplatila. Ima nas puno koji se nadamo da su sve patnje samo zato da jednog dana više cijenimo sreću. Ali nada je kurva, nekad samo patiš i trpiš loše stvari a ono lijepo nikad ne dođe. Možda je tako jednostavno suđeno i treba se pomirit s tim... uz pomoć antidepresiva.
Post je objavljen 05.10.2008. u 19:07 sati.