Danas sam, stavljajući neke stvari na police u smočnici, pod prstima osjetila nedostatak opipa jedne kutije. Zagledajući malo bolje, vidjela sam da nešto nedostaje a nisam se u prvi tren mogla dosjetiti što bi to bilo. A onda mi se pred očima ukazala slika plitke kutije, baršunom presvučenog poklopca, bijelog sa crnim šarama. Pribor za jelo, svadbeni poklon meni i Zlatanu kojeg su nam poklonili njegova teta Mica i tetak. Koliko je već prošlo godina od tog 30. travnja? I evo, kutije nema. Uvijek je stajala ovdje, smještena u visini očiju i pogled bi se sam zaustavljao na njoj. Bila je lijepa i dekorativna, a pribor, iako nije bio srebreni, bio je od prelijepog i čvrstog materijala a opet nježno izveden, onako u talijanskom stilu. Možda sam ga uporabila tek nekoliko puta, zapravo samo kada bismo imali goste. Čuvala sam ga za tebe. Onoga dana kad si odlazila od kuće dala sam ti ga, znajući doduše da nemaš taj osjećaj prema stvarima kao ja, da ti ta kutija neće značiti ono što je meni značila, ali zašto te ne razveseliti i zadati ti jednu (materijalnu) brigu manje? Ionako mi neće trebati kad me neće biti. A i za koga bih ga i čuvala ako ne za tebe?
Sada je to mjesto prazno, odnosno iako je nešto drugo na tom mjestu, vidim i osjećam prazninu. Prazninu stvari. Što li uopće znače stvari u životu? Neki zbog stvari gube ponos, dostojanstvo, moral pa čak i život, ali one su tu jer ih je netko sačinio i jer nam više ili manje trebaju i jer ih na kraju iskoristimo i bacimo. Ne mislimo više na njih. Zamijenimo ih drugima, novima. A onda mi se u mozak uvukla podmukla misao: tko se sada tim priborom služi? Neka druga ruka podiže vilicu, nečiji drugi prsti pritišću nož i režu njime, nečija druga ruka jede juhu tom žlicom. Nitko mi tu kutiju nije vratio. Nju ne. Vraćene su mi ubrzo poslije tragedije knjige; kutije i kutije knjiga jer ih valjda nitko nije trebao. Na nekim su knjigama posvete: «Uni za 3. rođendan, njezini mama i tata koje je jako puno vole», bile su to W. Disneyeve prelijepe slikovnice, ili : "Uni, za njezin 10. rođendan da ima sve potrebno za lektiru..."; knjige klasika lektirne građe, koje meni zasigurno nikad neće zatrebati……..Vraćena nam je tvoja odjeća, ne sva, pa ipak, ona koja nikome neće poslužiti.
Suze me zaslijepiše; ostalo je tako malo toga, a opet previše u zamjenu za tebe. I što bi mi značio taj nesretni pribor za jelo, iako mi je bio uspomena, i iako sam tu uspomenu punim srcem i zadovoljstvom ustupila tebi? Što bi mi značio tvoj televizor, tvoja muzička linija, tvoj stolić od jabukova drveta, kupljen samo za tebe, što odjeća koju si nabavila u Parizu, što tvoje velike putne torbe, što naramci kukičanih stolnjaka koje ti je baka načinila? Što bi značile, osim što bi me pogled na njih dodatno mučio…? A ipak, u meni pitanje, malo i banalno: Tko je uopće imao srca ostaviti to za sebe ili razdijeliti, malo iza, malo iza, kako te više nije bilo nikada. I vratiti ono što neće poslužiti?
Čujem srebro tvoga smijeha kako se mnome razlijeva jer rekla bi mi: «Vidi se da si rođena pod astrološkim znakom bika, stvari vam tako puno znače.» I smijala bi mi se. I ja se malo podsmjehujem samoj sebi, jer karakter je karakter, no vjeruj mi, kao što sam raskrstila sa nekim živima tako sam raskrstila i sa značenjem stvari. Na ovome svijetu, neki i nešto, meni više ništa ne predstavljaju. A ti se samo smij, zvuk tvoga glasa u meni stvara nesvakidašnju toplinu. Što znači ova listopadska nenadana hladnoća dok je u meni tvoga smijeha, tvoga glasa, tebe mila? Iako znam da će malo potrajati i zvuk i sreća, jer trenuci sreće vezani su jedino za tebe, a tebe nema. Kako da uopće još mogu i živjeti, a sreća, sreća je za mene iluzija, «mjesec od papira».
Post je objavljen 04.10.2008. u 15:17 sati.