Moja i vaša draga virtualna prijateljica
gustirna
mi je nedavno poklonila stih Jesenjinove pjesme ZELENA FRIZURA i prisjetila me na početak sna koji još uvijek živim. Potražih među knjigama "Povijest Huligana" i pročitah ponovo tu pjesmu koja govori o LJUBAVI , iako u njoj nije ni jednom spomenuta ljubav. Danas mi je poslala i fotografiju koja se sjedinjuje sa ovim predivnim stihovima.
Zelena frizura
djevičanske grudi,
Zašto ti, tanka brezo,
Pogled po jezeru bludi?
O čem ti zvoni pijesak?
I što ti vjetar veli?
Ili ti granata kosa
Mjesečev češalj želi?
Otkrij mi, otkrij, što misli
Tvoj drveni um,
Ja volim taj tvoj tužni,
Tvoj predjesenji šum.
A ona reče: - Druže,
Radoznao tako,
Danas u noći zvjezdanoj
Pastir je ovdje plako.
Ljeskala se je trava,
Mjesec je pružio sjene,
On grljaše koljena moja,
Bjelja no u žene.
Uzdahnuvši duboko
Pod zvonom grana ovih
Izustio je: Zbogom!
Do ždralova novih!
Što da učinimo s godinama, s godinama pretvorenim u ljubav i snove, zatvorenim u onaj dio nas što nazivamo uspomene, djetinjstvo i mladost? upitah se prisjećajući se vremena poezije i oluje ruža.
Ne, ne smijemo ništa zaboraviti! pomislih osjećajući Jesenjinovu čudesnu energiju u sebi, njegovu ljubav, ali i njegovu veliku tugu.
"Jer ako zaboravimo jutra poezije i nekadašnje prijatelje, one s kojima smo sretni na obali velikog mora voljeli sunce, zvjezdanu prašinu, rješavali školske zadatke, bojali se ispita, slavili diplome, rođendane, zaboravit ćemo jedan dio sebe i prestati živjeti trenutak." progovorih za sebe, ali dovoljno glasno da me pjesnik čuje.
"Što je za tebe trenutak?" njegov glas se sjedinjavao s poetikom trenutka.
"To je ono nikada objašnjeno sada u kojem nestaje agonija prošlih trajanja.
Trenutak je vječnost u koju se utaplja prošlost i izranja budućnost." rekoh sjećajući se gimnazije.
"Ti uvjek kažeš poetičnije od mene ono što misliš, ali sada u ovoj relativističkoj uzbuni sadašnjice moramo naučiti konkretizirati taj tvoj trenutak." smješeći se reče pjesnik i meni se pričini da vidim slike onih davnih jutara kada smo u katakombama grada slijedili i počinjali živjeti poeziju misli.
"Objasni mi konkretizaciju vremena, tog čudovišta, koje jedino misaono mogu osjećati."
"To je vječnost koju još nitko nije uspio definirati, ali mi smo naučili u njoj pronaći sebe u beskraju univerzuma."
"Svaka stvar u beskrajnom nebu je isto tako nebo." sjetih se Plotinovih riječi, a onda pogledah u pjesnikove oči i vidjeh LJUBAV
"Ti si moje nebo iz kojeg promatram zemlju koja onda postaje nebo iz kojeg mi zajedno promatramo zvjezdanu prašinu i volimo svaki trenutak." šapnuh mu sneno.
"Kada bi mi uspjeli naše misli uistinu uzdignuti iznad stvarnosti, osjetili bi da je ona sama samo slika naših razmišljanja. U toj sferi postojanja bi susreli oblike koji su drugačiji od ove iznajmljene vječnosti, to bi onda bili vječni i stvarni oblici našeg postojanja. Spoznali bi čistoću duše i nedohvatnost mudrosti, saznali stvarnu Kronosovu starost i shvatili da je broj njegovih godina samo osjećaj koji nosimo u sebi." pjesnik nastavi moju misao.
"Kronos je u svojoj pohlepi progutao svaku do sada izgovorenu misao, svaki probuđeni osjećaj. Sva mjesta na kojima smo bili su u njemu prisutna, svi izvori i sve rijeke se sljevaju u njega. On sakriven na dalekom otoku sada guta trenutke ove naše sreće." rekoh zamišljajući sunčani otok na nekom nepoznatom moru.
"Bez našeg sudjelovanja nebi bilo niti povjesti. Mi svojim sjećanjima stvaramo priču o nastanku svijeta, mi smo kreatori vremena koje spava na tom dalekom otoku. Naši zanosi tako postaju bezvremena sjećanja. Mi skupljamo sve sretne trenutke u jedan jedini, ovaj koji sada živimo." pjesnik je gledao u zvjezdano nebo koje se kao veliko more širilo iznad naše terase.
"Sjećaš li se Venecije?"upitah
"Kako se nebi sjećao, ali kako ti je sada taj doživljaj pao na pamet?" upita me iznenađeno pjesnik.
"Zato jer je to bilo vrijeme našeg istinskog sjedinjavanja u trenutak ljubavi. Tada smo kao i danas bježali od stvarnosti koja je bila vječno rastajanje zbog obaveza koje su nas sputavale u doživljaju istinske sreće. Stigli smo onog proljetnog dana u grad na lagunama i počeli svjesno živjeti povijest Mediterana. Lutali smo kanalima i stigli u zaboravljenu četvrt u kojoj kao da je vrijeme stalo."
"Sjećam se zalaza sunca u radničkoj četvrti u kojoj nije bilo znakova nekadašnje snage velikog LAVA, ali ni znakova napredka koji se inače osjećao u laguni."
"Pobjegli smo iz gužve u kojoj su se mješali svi jezici svjeta i našli vječnost u trenutku bez turista i kičastih suvenira. U radničku četvrt čak nisu zalazili ni golubovi."
"Još uvijek osjećam tišinu tog djelića svijeta i okus beskraja se širi mojim tijelom. Pričinjalo mi se kao da smo se našli na otoku sreće koji Kronos u svojoj proždrljivosti nije uspio odkriti.Tada sam shvatio da se budućnost ne mora planirati, ona se dogodi sama od sebe kao osobni izbor iz bezbrojnih mogućnosti koje su nam se te večeri nudile. Kao neka prisna sila teže vukla nas je nesvjesna želja u pustolovinu u kojoj povijest nije sudjelovala. Sve poznato je ostalo iza nas i mi smo ušli u bezimeni svijet sirotnje koja na granici sjaja preživljava stoljeća. Druga strana dobro poznatih zbivanja je za nas, do tog trena, bila nepoznatija od mitova koji su nam samo ispričani. Neplanirano uđosmo u svijet koji u sebi krije još nepoznatu priču. Vizija koju smo doživjeli nije bila komplicirana, ali upravo njena tipična jednostavnost joj je poklonila obilježaja nestvarog, potaknula našu maštu i stvorila iluziju pravoga života koji se krije iza zatvorenih prozora tih malenih neuglednih kućica." pjesnikove riječi su postajale poezija trenutka, poezija koja je pozivala na dijalog i potjsjećala na naša davna jutra u Lapidariju.
"Tu smo osjetili istinu siromaštva koje je u svojoj dubini skrivalo sreću, koja se u drugim djelovima grada pretvorila u pohlepu. Zaustavismo se kraj malene kućice na kraju tog beskraja. Mjesec je zamjenio sunce na horizontu. Poželjesmo toj nježnosti, koja je sjala nad malenom kućicom, dati ime. Zaustavili smo se u trenutku srebrenoružičaste svjetlosti koju do tog trena još nismo vidjeli." njegove riječi su slikale suton u kojem je sreća kapala s neba.
"Upitao si me da li osjećam trenutak i ja sam osjetila istinu od koje smo pobjegli. Obaveze su nam zatvorile istinski horizont iza kojeg se krije ova svjetlost vječne sreće. Na tom komadiću svijeta osjetih bezvrijednost pravila koja su do tog trena određivala naš život." rekoh
"Osjetih sve prošle godine, broj koji u svim djelovima svijeta znači prošlo vrijeme. Taj komadić univerzuma je zaustavio tijek te velike rijeke bez povratka, odbacio prošlost u nedohvatnu daljinu i zaustavio nadolaženje budućnosti." reče
"Utopili smo se u trenutku, postali smo univerzumov nestvarni organ spoznaje. Srebranoružičasto svjetlo metafizike nam je, u najsiromašnijoj četvrti grada na lagunama, otkrilo tajnu poetike postojanja. Isplivali smo iz rijeke vremena i prešli u do tada nedotaknuti pojam vječnosti u trentak ljubavi i sreće." rekoh
Kao da smo dotaknuli Kairosov pramen kose, ostadosmo zauvjek u trenutku ljubavi i više ih ne brojimo, nego svaki novi trenutak osjećamo kao ljubav, kao umijeće življenja, kao život i nedozvoljavamo mu više da proteče pored nas i nestane u zaboravu.
Post je objavljen 05.10.2008. u 06:58 sati.