Pregled posta

Pozdrav iz bolničkog kreveta

Lijep pozdrav svima.
Evo i mene malo da i ja sa Vama malo pročavrljam a ne samo mama i tata.
Prije svega, Velika Vam hvala svima Vama koji ste mi omogućili svojim izdvajanjem novčeka da imam nova kolica koja su pravi mali bolid. Stvarno se u njima osjećam kao Niki Lauda( he-he-he). No dobro. Kao što znate ja sam Vam opet malo u bolnici tek toliko da mami i tati ne bude pre dosadno i da se skroz ne opuste. Opet problemi sa dišnim putovima. No kažu što ću ići starija da će mi imunitet ojačati i da bi trebalo biti sve manje i manje problema oko toga. Ovdje u bolnici na Srebrnjaku mi je sasvim dobro. Sto posto uživam status prave male princeze (ah što sam skromna). Svi me paze i maze, od doktora, do sestara i ljubaznog osoblja bolnice a samnom je i moja mama Jasmina, tako da mi stvarno ništa ne nedostaje. Iako ruku na srce ja bi bila najrađe doma. Kako se ono kaže : „moja kućica moja slobodica“. Sad kad pričam o svojoj kučici vidim zapravo da mi ona jako puno nedostaje. Nedostaje mi moj krevetić, moj kutak za igraonu, nedostaje mi teta Ivana, nedostaje mi teta Đurđica, nedostaju mi moji popodnevni razgovori na skaypu sa gospodinom Hermanom Marijom, nedostaje mi moje društvo u vrtiću i u CRZ Sloboštini, nedostajete mi Vi ma zapravo nedostaje mi puno toga ali najviše mi nedostaje moj tata Tomislav koji ne može ovdje biti samnom.
Možda zvuči da sam nezahvalna što je mama Jasmina po cijele dane samnom i stvarno cijenim što je ona tu ali znate da su kćerke tatine princeze i uživaju svu njihovu naklonost pa tako i ja kod svojeg tate. No dobro neću više o tome da se skroz ne rastulim a to mi nije bila namjera. Namjera mi je bila da Vam se malo javim i da Vam kažem kako sam.
Kako sam zapravo opet završila u bolnici. Ja Vam imam dosta problema sa iskašljavanjem i to me jako muči. Nakupi mi se dosta tog šlajma – sekreta i onda nastanu problemi. Dobim visoku temperaturu i eto u trenu komplikacije. Doma me mama svakodnevno drenira, aspirira, dobivam inhalacije ali čim počne jesen eto velikih problema i ja Vam malo malo završim u bolnici. Kako mi je također slab imunitet to je dobitna kombinacija da završim u bolnici. No kao što sam rekla na početku, nadam se što ću ići starija da će mi i imunitet rast i da će odlasci u bolnicu prorijediti. Ma meni Vam je znate najviše žao mojih mame i tate. Toliko se trude oko mene i toliko se bore za moje zdravlje a ja kao neka mala mimozica ( he-he-he) malo malo pa opet u bolnicu. Ali valjda će i tome jednom stati kraj. Jučer sam malo naćulila uši (znate mene, ne može mi ništa promaknuti) dok je mama razgovarala sa doktoricom koja joj je između ostalog rekla da ako bude sve ok da bi ja u nedjelju mogla kući. Uh, neću se ništa prerano veseliti da se ne bi što u međuvremenu zakompliciralo pa ti Anja opet tjedan dana u bolnici.
Eto, drago mi je da sam sa Vama malo pospikala i obećavam da ću u ubuduće to malo češće raditi ali nadam se iz topline vlastitog doma. Također obećavam da ću tati Tomislavu reći da konačno napiše post o našem boravku u Lovranu i Kraljevici i kako smo se tamo proveli.
Vrijeme je nakon par žalopojki za jedan veseli i vedri post, zar ne?

Ja Vas sad sve još jednom lijepo pozdravljam. Budite mi zdravi i veseli. Sve Vas grli i ljubi iz bolničkog kreveta Vaša mala Anja.

Eh, skoro zaboravih. Evo malo i slikica slikano u mojoj bolničkoj sobici.

P.S. Ja stvarno nikako da odem (he,he,he). Na nekim slikama izgledam kao da plačem ali to mi je mama namazala oči sa nekom masti pošto me je očito negdje ulovio propuh.
Eto, sad stvarno odoh ja a Vi uživajte u lijepim fotkama.

Post je objavljen 04.10.2008. u 00:20 sati.