Kliči Jahvi, zemljo sva!
Služite Jahvi u veselju!
Pred lice mu dođite
s radosnim klicanjem!
Znajte da je Jahve Bog:
on nas stvori, i mi smo njegovi,
njegov smo narod i ovce paše njegove.
Uđite s hvalama na vrata njegova,
u dvore njegove s pjesmama;
hvalite ga, ime mu slavite!
Jer dobar je Jahve,
dovijeka je ljubav njegova,
od koljena do koljena vjernost njegova.
(Ps.100)
Znamo da je štovanje uvijek izbor.
Što god nam se u životu događalo mi uvijek moramo donijeti odluku da ćemo usprkos svemu ipak slaviti Boga.
Zahvaljivati mu usred patnje možda ne izgleda kao logičan ili razuman postupak, no uvijek donosi blagoslov i obnavlja snagu onome tko moli.
Prisjetiti se da nas naš nebeski otac neizmjerno voli i da je obećao kako nas nikada neće ostaviti, najbolji je način da se kroz slavljenje i zahvaljivanje još više približimo Bogu.
No, kako stoje stvari sa našim životima kada nam je dobro i kada sve u našim životima ide prema našim željama i očekivanjima?
Ako smo spremni slaviti Boga i u najtežim trenucima, zacijelo ćemo ga još više slaviti u trenucima kada nam je dobro i kada nema problema. Pa ipak, promotrimo li malo pozornije svoje živote lako uviđamo da nije baš uvijek sve onako kako bi trebalo biti.
Znamo da nas Bog često nevoljama oblikuje i potiče da duhovno rastemo, no izgleda da mnoga Djeca Božja životne periode u kojima nema nevolja smatraju dobrodošlim vremenom za odmor i opuštanje. Čini se da upravo tu najviše griješimo, jer lako zaboravljamo činjenicu da se nalazimo usred duhovnog boja i da je svako primirje zapravo tek vrijeme za pregrupiranje snaga prije naredne bitke.
Svakako da se poslije nevolja valja odmoriti i prikupiti snagu za nastavak putovanja na putu posvećenja i duhovnog rasta, no naš je odmor u Gospodinu, a ne u tijelu. Najbolje se i najbrže odmaramo kada se primaknemo Bogu i uživamo u blaženom zajedništvu s njim.
Ne zaboravimo, Bog nas poziva na osoban odnos s njim, pun ljubavi!
Ova fraza koju sam ne tako davno naučio, nevjerojatno je snažna i istinita. Bog nas uistinu neizmjerno ljubi i poziva da uspostavimo s njim stvaran odnos, odnos između Oca i Djeteta koji karakterizira obostrana komunikacija, rastuća bliskost i sve veće razumijevanje naše uloge na ovom svijetu. Jer, ne zaboravimo, Bog je nas "pronašao, pozvao i predodredio da budemo jednaki slici njegovog sina" (Rim.8:28-30).
Zašto onda mnogi kršćani zaboravljaju kvalitetno štovati Boga kada im sve u životu ide dobro?
Prisjetimo se priče o deset gubavaca iz Lukinog evanđelja (Lk.17:11-37). Isus je iscijelio svu desetoricu, ali samo se jedan sjetio vratiti da mu se zahvali.
Dok razmišljamo o tih devet bivših gubavaca koji su radosni otišli daleko od Gospodina, vrlo često propuštamo primijetiti koliko se često ponašamo poput njih.
Gospodin nam je udijelio mnoge blagoslove, no ako malo bolje razmislimo možda ćemo otkriti kako smo se rijetko kada zaustavili da bismo mu zahvalili za njegovu ljubav.
Zaustaviti se onda kada nam je dobro i dati slavu Gospodinu za ono što on neprestano radi u nama i sa nama trebalo bi biti nešto najnormalnije u životu svakog Djeteta Božjeg. Zašto onda to nije tako?
Možda je po srijedi naša grešna priroda. Čovjek uistinu nije dobar sam po sebi nego je ono dobro u nama Božje djelo. Ako smo nanovorođeni, to još ne znači da smo postali savršeni, već nas Gospodin sa beskonačnim strpljenjem upravlja kako bismo se tome cilju tijekom vremena što više približili.
Zahvalnost je stav srca koji, budući da nam nije svojstven, trebamo uvježbati.
Biti zahvalan Bogu je izbor, odluka koju donosimo svaki put kada dozvolimo sebi da postanemo svjesni Božjeg savršenog djela u nama, baš kao i posvuda oko nas.
Svijet koji nas okružuje proklamira potrošački mentalitet koji nema sućuti i ne potiče zahvalnost, već se zasniva na rastućem individualizmu i sebičnosti. Zakon jačega zapravo nikada nije prestao vrijediti i u ovome je svijetu tek dobio novi, nešto uglađeniji oblik.
No, mi znamo da nismo od svijeta. Dok svijet odbacuje disciplinu i zagovara hedonizam, mi se trebamo disciplinirati i iznova naučiti biti zaista zahvalni Bogu za ono što nam je dao.
Da bismo se mogli zahvaliti Bogu, najprije moramo prepoznati što je to zbog čega bismo mu mogli i željeli zahvaliti.
Vjerojatno će se svatko od nas bez ikakvoga problema sjetiti zahvaliti Bogu za neku ispunjenu molitvu ili neki očiti blagoslov. No, što je s malim stvarima?
Život je načinjen od malih stvari.
Male stvari su važne. Ako znamo Bogu zahvaliti za male stvari, zasigurno mu nećemo propustiti zahvaliti ni za veće intervencije u našim životima.
Ne treba zaboraviti kako mnoge stvari uzimamo "zdravo za gotovo", ni ne pomišljajući da su neke od njih prava Božja čuda i velike milosti. Nije li predivno Božje čudo da nam je stvorio tako savršena tijela da možemo živjeti, disati, mirisati, čuti, vidjeti, osjećati...?
Nije li, k tome, sve oko nas prožeto Božjom providnošću? Čitav naš život to svjedoči!
Zaista, imamo bezbroj razloga zastati i prinijeti Bogu žrtvu hvale i slave. Koliko to često činimo?
I opet, malo što u vlastitoj snazi možemo uraditi. Skloni smo vezivati svu svoju pažnju na stvari koje trenutno obavljamo, pa tako lako zaboravljamo zahvaliti Gospodinu na dobročinstvima.
Zato je potrebno razviti "zahvalno srce" koje u svemu stvorenom i u svemu što nas okružuje vidi Božje savršeno djelo. Tek tada ćemo moći iskreno i iz dubine srca zahvaljivati Gospodinu!
Dobar je savjet započeti sa očitim, malim stvarima: molitvom prije jela ili kratkom zahvalom u trenutku pauze na poslu.
Započnemo li sa takvim, pravilnim malim koracima, ubrzo ćemo posvuda oko sebe nalaziti mnoštvo novih razloga da budemo zahvalni i slavimo Boga. Naš molitveni život poprimiti će novu dimenziju. Više nećemo biti oni koji satima mole Boga za svoje potrebe, a tek minutu zahvaljuju, već će cjelokupno naše življenje proslavljati Boga.
Sve što trebamo učiniti da bismo postali takvi jest zamoliti Duha Svetoga da nam pomogne ostvariti takav stil života i takvo stanje uma da uzmognemo zaista živjeti život poniznog i svetog zahvaljivanja.
On nas zasigurno neće odbiti!
Post je objavljen 03.10.2008. u 23:48 sati.