Ja baš i nisam uzorna žena i majka. Nisam ni uzorna kći jer ništa od onoga što je mama tupila godinama nisam usvojila na pravi način niti to primjenjujem. To se ne odnosi na onaj dio koji se tiče poštenog radničkog odgoja nego onaj koji se tiče stvari tipa kuhinja, pospremanja, pranja i ostalog...Dozvolila sam da opake navade moje gore polovice totalno preuzmu kontrolu nad našim stanom. Zato se često dogodi da nema niti jednog para čistih čarapa na raspolaganju, košulje nisu popeglane, cipele nisu čiste ili - najgore - nema čistih gaća. Onda nastane panika, urlanje, međusobno optuživanje - tko je prvi počeo. Nakon deset godina ja nisam postigla ništa - ali NIŠTA na planu da ga barem malo promijenim. Zato je on uspio promijeniti mene. Ali zato nema čarape kad mu najviše trabaju :). Jbg!
Na pragu svoje tridesete čovjek se po prvi puta ozbiljno počinje pitati gdje sam, da li sam zadovoljan svojim životom, mogu li bolje - jer ako mogu - sada je pravi trenutak da nešto poduzmem. Svjesna svih svojih prednosti i mana, i sama se to pitam. Koji faking stereotip, zar ne? Ali ne mogu si pomoći. Pa onda razmišljam: faks - završila; udana - jesam; rodila potomka - jesam; zaposlena - jesam.... e a onda u nabrajanju nastane rupa koju nešto treba popuniti. Kao, sad kad smo zadovoljili ono osnovno i ono što se nekako podrazumijeva - što sad? Ne može to biti sve! Ako želim postati pravi stereotip sad bi trebala prevariti muža, varati ga neko vrijeme (i on mene), razvesti se i... nemam pojma što onda :(
Nekako mi se čini da to i nije pravi put za mene. A koji je... nemam pojma. Javit ću se kad smislim...nešto...
Post je objavljen 03.10.2008. u 18:24 sati.