Kad u našoj velikoj državnoj firmi umre direktor ili netko od šefova odmah se izvjesi crna zastava na zgradi, organizira posjet groblju, ma gdje bilo, naruči posebni autobus, kupi vijenac ….. Kad umre radnik, koji je zadnju godinu proveo u bolesničkom krevetu, dozvoli se obitelji da osmrtnicu postavi na oglasnoj ploči, pored oglasa o prodaji svinjskih polovica putem sindikata.
Kako se danas pokojnik ispraća u zatvorenom sanduku, običnom djelatniku firme koji je pohodio sprovod svog direktora propada posljednja prilika da upozna lik svog šefa kojeg nije nikad, u dvije godine njegovog rukovođenja firme, vidio u živo. Ona dva kratka priloga iz TV-dnevnika u kojima je taj lik javnosti, samouvjereno, u samo par slatkih riječi, objasnio kako je gubitak koje proizvodi firma (pod njegovim vodstvom) ustvari uspjeh koji treba pohvaliti, jadni radnik nije gledao, te mu je njegov lik zauvijek ostao tajna , a posljedice njegovog djela ionako nije nikada primijetio.
Dragi moji evo preporuka za lakše snalaženje u vremenu i prostoru, čitajte knjige ili za početak barem jednu pjesmu dnevno recimo uzmite na startu Miroslava Krležu – NI MED CVETJEM NI PRAVCE
Lake utjehe nema : Novine (u hrvata) javljaju kako će nadolazeću krizu financijskog tržišta, a koja uskoro dolazi u Hrvatsku, osjetiti samo oni koji imaju osobni dohodak manji od 16 000 kuna. Prevedeno na jezik ulice : Radnici tko vas jebe.
Post je objavljen 03.10.2008. u 17:11 sati.