e pa baš ZEN
očito sam smiješna i Bogu i ljudima sa tim svojim mood swings-ima.... ali u ponedjeljak sam bila u takvom stanju, ma za ne prepoznati.... sve su mi lađe potonule.... otišla sam na kavu s frendicom koja me pitala tako nesvakidašnje pitanje "Kad si zadnji put bila na ispovjedi?".... "Hmmm, ne sjećam se" ..... "Ajde idi sutra samnom" ..... "ok"
i otišla sam u utorak u jutro u katedralu na ispovjed.... i imala sam osjećaj kao da idem na rapport tati nakon što sam tjedan dana markirala školu....
knedla mi je bila u grlu još u autobusu, pa i u tramvaju.... pred katedralom su se koljena počela tresti a oči su zasuzile.... u katedrali sam se svim silama kontrolirala da ne pobjegnem..... a onda sam ušla u ispovjedaonicu..... Velečasni Ramos ispovjeda..... i sjetim se frendičinih riječi "... nemoj mu muljati, nema potrebe, on ti čita ljudska srca...."
"Hvaljen Isus velečasni"
"U vijeke"
"U ime Oca i..." i tu nastane lom.... počinjem tako jecati, do te mjere da je teško uopće uloviti dah.... i on me smiri, i priča samnom, i ispituje me sitnice iz života, i ovlaš se osvrnemo na grijehe.... i sve mi oprosti... i pozove me da se vidimo opet za mjesec dana.... i stvori u meni osjećaj takve lakoće.....
kleknula sam pred oltar, pomolila svoju pokoru.... i opet mi se vratio osmjeh na lice, boje su postale ljepše, ljudi su me drugačije gledali, a ja sam se samo smješkala..... i danas se još uvijek smješkam..... nikada nisam bila vjerski fanatik, nisam niti sada ali imala sam potrebu olakšati si dušu a da toga nisam bila niti svjesna...... danas imam osjećaj da je Božansko opet uz mene
Post je objavljen 02.10.2008. u 12:11 sati.