Marketing
rose: uspavanka ...
(prethodni nastavak)
U Hadu je vladao vječni suton pa je Rosei bilo teško procijeniti koliko je vremena proteklo od trenutka kad joj se, u vihoru snježnih pahuljica, Morpheusova prilika izgubila iz vida.
Snijeg je i dalje uporno padao zastirući vidik, a Rose je sjedila na vratima spilje i čekala. Sve je snažnije osjećala Thanatosovu prisutnost pa se više nije usuđivala izići na obalu Mnemosyne. Nije osjećala glad, no žeđ ju je počela moriti pa je ispucalim usnama hvatala snježne zvjezdice. Rosei je bivalo sve hladnije, studen joj je ukočila udove, zaledila suze, dah joj se pretvarao u ledene kristaliće. Osjećala je kako joj krv žilama kola sve sporije, jedino joj je srce još uvijek tuklo brzo, uplašeno.
Kad se Morpheus vrati ... ako se ikada uspije vratiti ... zateći će me pretvorenu u ledenu skulpturu ... pomislila je Rose.
Pomisao kako više nikada neće vidjeti Morpheusa zaboljela ju je poput uboda ledene igle. Pokušavala je odagnati zle misli i zagrijati se zamišljajući Morpheusove tople dodire, njegov vreli dah na vratu, njegove poljupce koji joj se žare na blijedoj i hladnoj koži.
U Hadu je uvijek vladala tišina a sada je snijeg prigušio svaki zvuk, led je okovao Menemosynu i ušutkao njezin huk. Žubor vode, cvrkut ptica, zujanje pčela, šapat kiše, hujanje vjetra, ljudski glasovi ... svi su ti zvukovi iščezli, pretvorili se u davnu uspomenu. Rose je čeznula za zvukovima, tišina ju je pritiskala sve bolnije, sve nepodnošljivije. Pokušala je uvjeriti samu sebe kako mora biti zahvalna zbog te tišine, zbog tog sve gušćeg snijega. Snijeg je skrivao Morpheusove tragove, a tišina je značila da Thanatos nije u blizini.
Sjedila je, šćućurena, na ulazu svoga skrovišta, zurila u beskrajni ples pahulja, osluškivala tišinu. Činilo joj se da je tišina guši, da je okiva poput ledenog obruča. Osjećala je kako mora vrisnuti, razbiti taj ledeni okov, no krik bi je odao, otkrio bi njezino utočište Thanatosu a Rose je slutila kako se Bog smrti u svojem crnom plaštu šulja u blizini, osluškujući.
Na kraju Rose više nije mogla izdržati taj muk u kojem su se zle slutnje i strahovi rojili poput crnih jata. Sklopila je oči i zapjevala tiho, njišući se poput pospanog djeteta. Pjevušila je sjetnu melodiju uspavanke koju je pamtila iz djetinjstva.
Brahms Lullaby
Thanatos se, vođen zvukom uspavanke, prišuljao i zavirio u spilju.
Plavokosa djevojčica u dugoj bijeloj spavaćici držala je u krilu kutijicu koja svira i sklopljenih očiju slušala Bhramsovu uspavanku. Bog smrti stajao je tiho, zadivljen ... gledao ... i slušao, slušao ... sve dok se opruga glazbene kutijice nije odvila do kraja.
Bucmasto lice djevojčice istanjilo se i problijedilo. Na pragu spilje sjedila je Rose, sklopljenih očiju i pjevušila. Ispod spuštenih kapaka suza joj je kliznula niz obraz i sledila se na usni, poput bisera. Thanatos je silno poželio tu suzu otopiti poljupcem, no znao je da bi njegov poljubac zauvijek zaledio Rose. Začuđen osjećajem koji nikada do tada nije iskusio, hladni Bog smrti shvatio je kako želi Rose, živu, toplu, budnu, željnu ...
Poželio je da Rose otopi led koji je okivao njegovo srce, poželio je da Rose njega pogleda i dodirne onako kako je gledala i dodirivala Morpheusa.
U tome trenutku Roseini kapci zadrhtaše, grudi joj se podigoše u dubokom uzdahu.
Thanatos se, prije no što je Rose otvorila oči, hitro sklonio s ulaza spilje. Skriven među zaleđenim grančicama tužne vrbe, Bog smrti je sklopio oči, dok mu je pod spuštenim kapcima još uvijek mu je titrala slika Roseina lica, sklopljenih očiju, obraza mokrih od suza ...
(nastavak slijedi)
Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Dodatak: Nasmiješeno lice Jeseni ...
Pero i Đuro: Hladne noći, topli dani ...
Post je objavljen 02.10.2008. u 23:59 sati.