Kad je došla večer toga sretnoga dana, trebalo se odmoriti, ali dobri mi je Isus kao i prethodne noći dao isti znak da moj ulazak u vječni život nije daleko... Imala sam tada tako živu vjeru, tako jasnu, da je misao na nebo sačinjavala svu moju sreću; nisam mogla vjerovati da ima bezbožnika koji ne vjeruju. Bila sam uvjerena da govore protiv svoga uvjerenja kad poriču postojanje neba, lijepoga neba gdje sam Bog želi biti njihova vječna nagrada.
U tako radosne dane uskrsnoga vremena dao mi je Isus da osjetim da uistinu ima duša koje nemaju vjere, koje zlorabeći milost gube to dragocjeno blago, izvor jedinih čistih i pravih radosti. On dopusti da mi dušu obuzmu najmračnije tmine i da mi misao na nebo, tako slatka za mene, bude odsada samo predmet borbe i muke... Ta kušnja nije imala trajati samo nekoliko dana, nekoliko tjedana: imala se ugasiti onoga časa kad je odredio dragi Bog, i - taj čas još nije došao... Voljela bih da mogu izreći što osjećam, ali jao! mislim da je to nemoguće. Samo onaj tko je prošao tim mračnim tunelom može shvatiti njegovu tamu.
...
Kad hoću da svoje srce, izmoreno tminama koje ga okružuju, odmorim uspomenama na svijetlu zemlju prema kojoj težim, moja se muka podvostručuje: čini mi se da mi tmine, uzimajući glas grešnikâ, govore rugajući mi se: »Ti sanjaš o svjetlu, o domovini punoj najslađih mirisa, ti sanjaš o vječnom posjedovanju Stvoritelja svih tih divota, ti vjeruješ da ćeš jednoga dana izići iz ovih magla koje te okružuju! Samo naprijed! Veseli se smrti koja će ti dati ne ono čemu se nadaš, nego još dublju noć, noć ništavila.«
...
Ah, neka mi Isus oprosti ako sam ga ražalostila. On zna dobro da, uza sve to što ne nalazim užitka u vjeri, bar pokušavam vršiti djela vjere. Mislim da sam u posljednjoj godini izrekla čin vjere više puta nego za cijeloga svog života. U svakoj novoj prilici za borbu, kad moj neprijatelj dolazi da me izazove, vladam se junački: znajući da je kukavičluk boriti se u dvoboju, okrećem leđa svome protivniku tako prezirno da ga ne gledam u lice; tada trčim k svome Isusu, govorim mu da sam spremna proliti i zadnju kap svoje krvi da posvjedočim svoju vjeru u nebo. Govorim mu da sam sretna što ne uživam to lijepo nebo na zemlji, da bi ga on otvorio za vječnost siromašnim nevjernicima.
Tako, unatoč ovoj kušnji, koja mi oduzima svaki osjećaj radosti, mogu ipak klicati: »Gospodine, ti me razveseljuješ svim djelima svojim.« (Ps 91,4) Jer, ima li veće radosti nego trpjeti za tvoju ljubav?... Što je patnja dublja, to se manje pokazuje očima stvorova, to više razveseljuje tebe, o Bože! Ali kad bi se - što je nemoguće - dogodilo da ti ne znaš za moju patnju, ja bih opet bila sretna što je posjedujem, kad bih po njoj mogla spriječiti ili popraviti jedan jedini grijeh počinjen protiv vjere.
Predraga moja Majko, možda vam se čini da preuveličavam svoju kušnju; zaista, ako sudite po osjećajima što ih izražavam u pjesmicama koje sam sastavila ove godine, mora vam se učiniti da sam duša puna utjehe, duša za koju je veo vjere gotovo razgrnut. A ipak... to za mene nije više veo, nego zid koji se diže do neba i sakriva zvjezdani svod nebeski...
Kad pjevam o nebeskoj sreći, o vječnom posjedovanju Boga, ne osjećam nikakve radosti, jer pjevam jednostavno ono što hoću da vjerujem. Katkada, doduše, sasvim slaba zraka sunca obasja moju tamu, tada kušnja na čas prestane, ali iza toga uspomena na zraku, mjesto da me razveseljuje, čini moju tamu još gušćom.
O draga Majko! Nikada nisam tako dobro osjetila koliko je Gospodin blag i milosrdan. On mi je tu kušnju poslao tek onda kad sam imala snagu da je podnesem; prije bi me ona, čvrsto vjerujem, bacila u malodušnost... Sad mi ona oduzima sve naravno zadovoljstvo što bi se moglo naći u mojoj želji za posjedovanjem neba... Predraga Majko, sad mi se čini da me ništa ne priječi da odletim, jer nemam više velikih želja, osim želje da ljubim dok ne umrem od ljubavi...
Sv. Mala Terezija, "Povijest jedne duše"
Post je objavljen 02.10.2008. u 06:30 sati.