Mojim se kolegama novinarima izgleda dopala cesta.Prosvjedjuju oni s nekakvim trakama na ustima, prigodno obučeni, s megafonima...baš kako to pravi prosvjednici i rade.Međutim, moje kolege postale samima sebi vijest!I to im je OK.Nisam baš sigurna da je...
Naljutili su se čak i na predsjednika Mesića, jer se iznenada pojavio tamo usred nekog govora, pa su se kamere, da se razumijemo, istih tih kolega udruženih u ideji da su političari nesposoban šljam, okrenule prema njemu, a domaćini skupa zaključili da je zaprijetila opasnost da on postane veća faca od njih, pa su ga otjerali!
Ostalo je do danas nejasno kako se Predsjednik tamo ukazao, je li baš banuo, ili ga je ipak netko malo i pozvao...
U svakom slučaju, bilo mi je smiješno gledati neke od tih ljudi kako udruženi u zvižduku šalju poruku jednom od političara, jednom od onih koji većini kolega na dnevnoj bazi imponiraju.
Tko će lakše do Mesića, tko će lakše do Bajića – tko je veća riba?
A zapravo, najveća je riba onaj koji ni sa kim od njih ne pije kavu, a ima priču, jer svaka kava popijena izvan opisa našeg posla ravna je sađenju tikvi s vragom.
I sada će neki reći što se javlja ona?U vrijeme Tuđmana je bila slizana s Pašalićem i sličnima.Što da im odgovorim kada im se odgovor neće svidjeti.Ne žele ga.Tako se brane od vlastitih propusta.
A istina je da se moj odnos s njima, kada sve zbrojim, sveo na dva-tri uljuđena pozdrava na javnom mjestu.
Jesu li oni što su mi bili šefovi pili kave po uredima i sadili tikve – njima na dušu.
Ali bila su to vremena Ferala, moćnih Radia 101, Globusa, Nacionala...Svaki tjedan s naslovnica je vrištala nova afera.Političari su se na dnevnoj bazi znojili, jer znali su da neka neukrotiva masa pika u sridu.U svoj svojoj moći, bojali su se novinara.
Neki od spomenutih, sada, nakon Tuđmanove „diktature“, šaptom su pali.Čak ni ne znam gdje su neke od kolega završile.
Baš kao i deseci onih koji su ovih tjedana u jednoj velikoj kući dobili otkaze.
Nisam čula da se zbog toga prosvjeduje.Nisam čula da se iz solidarnosti prekida program barem na minutu, da se zaustavlja rotacija...
Čak nisam vidjela ni da se na nekoj, barem lokalnoj cestici zbog toga prosvjeduje...
Ali sada, kada neki od nas kupe batine, ukrcali bi se svi na taj vlak, šaljući poruku političarima da su jadni i nesposobni.I jesu.
Ali je li ovo najbolji način kako se protiv toga bori?Nisam sigurna.
Rončević je problem?Ako jest, rušimo ga argumentima iz svojih redakcija – radeći posao za koji smo plaćeni.
No, nije tako.Došla su luda vremena kada izvještavamo o sebi samima!
Gledam tamo te ljude...
O većini njih mogla bih napisati roman radnog naslova „Kronično nezadovoljni“.U jednom trenutku, kamera se zadržala na jednom simpatičnom društvancu i srce mi se steglo.To su moji prijatelji.Dobro ih poznajem.
Zbog nereda u kući u kojoj „rade“, već mjesecima rasipaju svoju energiju na bitku, koju čini se ne mogu dobiti, a ne na ono u čemu su najbolji – novinarstvo.
Izgledaju mi nekako tužno u toj prividnoj sreći da se barem ovo događa jer ima daje smisao...A to sreća nije.Bila bi kada bi mogli neometano raditi svoj posao, i za to svoje pravo se izboriti.Međutim, gdje pada novinarska bitka za slobodu govora?Na nama samima.
Pokušat ću objasniti.
Možeš biti faca, vrištati s ekrana svake večeri i babi Mari iz Pušće Bistre biti važniji od samog Mesića, jer te više i gleda pa zaključuje da nešto vrijediš, ali zapravo vrijediš onoliko koliko ti je obraz čist.
Gledala sam ovih godina mnoge novinarske bitke i svjedočila mnogim propastima po klasičnom obrascu.
Naime, najčešće bi u finalu, kada bi se trebali prepoznavati junaci, moji odreda padali u srazu s jadnim, uredskim žmuklerima koje nikada nisam cjenila kao novinare, nego novinarsko-političke prekupce koji će živjeti vječno, jer znaju kako se obslužuje vlast u ime vlastite fotelje!
A što je bilo s onima koji su kratkog daha kretali u borbu prsa o prsa?
Uvijek bi ispalo da su krivi gurani u špicu napada.Po inerciji.Bili su uvijek najvažniji, najglasniji, a bilo je to krivo.Krivo je i sada.
U špicu napada za slobodu javne riječi trebaju ići oni koji u životu nisu uzeli ništa osim svoje plaće.Kojima je interes javnosti krajnji cilj i vlastita satisfakcija.Koji nisu u doživljaju jer sjede u nekim sumnjivim uredima.
A ima ih mnogo, samo ne mogu doći do izražaja od likova pretplaćenih na dociranje o novinarstvu.
Nerijetki su oni koji su ostali svoji i na ponuđena mjesta u raznim Upravnim vijećima, ili ne znam kako se to već zove, rekli ne.Za razliku od onih kojima se učinilo da su sada već dovoljno važni da kažu – da.
Nerijetki su oni koji su odbili ponuđeni novac, sponzorske ugovore i slično.
A čim si uzeo bilo što od toga - mrtav si novinar!
Jer kada god kreneš u bitku koja je važna, netko će te diskretno pozvati sa strane, netko od istih onih žmuklera i preporučiti ti da šutiš.Jer inače – nepostojiš.
To je naša nesreća.Zatvaraju nam usta zbog vlastite slabosti.Pišemo o drugima, a mogli bi za početak pogledati je li baš sve u redu s nama?
Što su razlozi naše vlastite slabosti i nesposobnosti?
Prolazimo li taj minimalni test poštenja i jesmo li zaslužili da svaki dan budemo u nečijim domovima?
Kada pišemo, pišemo li tako zato što tako i mislima, pa makar i krivo mislili, ili zato što netko drugi misli umjesto nas?
Što radi HND?Koji je smisao njegova postojanja?Što to radi organizacija koja ima svoju neželjenu djecu?Ima li ih samo zato da im plaćaju članarinu?Neki čak ni to više ne rade...
Što radi organizacija koja jedne godine daje novinarsku nagradu čovjeku kojeg slijedeće godine, uz veliku buku izbaci iz svojih redova?
Kako bi bilo da se dogovore?
Kako bi bilo da shvate da HND ne postoji zbog odabranih?
To je HRVATSKO novinarsko društvo, što znači da bi jednako pravo i tretman trebali imati svi.
A nije tako.Neki se tamo osijećaju kao u gostima.Oprostite mi funkcioneri HND-a na tom osjećaju...
Točnije, kao neželjeni gosti, jer na dnevnoj bazi ne ispijaju kave s nekim likovima, ne sudjeluju na nekakvim urnebesnim novinarskim okupljanjima ...nisu pomiješali privatno i poslovno.
Neka mi ne uzmu za zlo, ali ne pamtim ni jednu jaku poruku s Kamenitih vrata.Ne pamtim da su spominjani argumenti, a vremena dojmova su prošlost.
Neki novi tutori dahću nam za vratom, novinarstvo je upalo u najgoru krizu do sada, a nećemo je moći rješiti ako ne krenemo od sebe.Možda onda krene i ostalima.Nismo ni mi sveci.Koga sve nosimo na duši...?
Post je objavljen 01.10.2008. u 17:26 sati.