Sad, kad sam više kod kuće, i kad počinje smirenije razdoblje, ispunjeno predavanjima, podučavanjem, ljudima i riječima, provodim svakodnevno neko vrijeme s labirintima. Prošećem kroz par njih, onako po osjećaju - kako me koji privuče određenog dana. Zatim sjednem na neku od klupa i čekam...
Nikog i ništa određeno, tek čekanje ispunjeno nazočnošću nečeg što je teško opisati...
Jučer sam ušao u labirint moći s jednim od mojih digeeridoo-a, pa sam u središtu ostao gotovo pola sata, svirajući mu, okrenut prema istoku. Glazba je bila puna nekog dubokog ritma, s tek naznakom tamnih tonova (kod puhanja u cijev nikad zapravo ne znam što će iz nje izići). A kad je prestalo, samo od sebe, okrenuo sam se, izišao iz labirinta i... osjetio da žele da im još sviram.
Pa sam uzeo gitaru jer mi se nije puhalo više (ionako sam bio u nekom neobičnom "uzvibriranom" stanju nakon pola sata svirke na didgu) i svirao... nešto. Lagano, tečno, tako ovdje, a opet tako daleko... Jednom ću tu svirku osvjestiti i zabilježiti. Ona izvire iz labirinata i pripada njima. A možda je i poput neke poruke... za nas.
Dvije dvjevojčice iz obližnjeg sela došle su hodati labirintima. Sretne. Kažu, sviđa im se, pa trčkaraju kroz njih, ponekad dječje zaigrano, a ponekad i neobično ozbiljno, s poštovanjem.
Nismo razgovarali. Samo smo razmijenili osmjehe, dok sam ja svirao a one hodale.
PS
Javljaju mi da se labirinti šire svijetom. Evo ih par u Kaliforniji!
Post je objavljen 01.10.2008. u 09:38 sati.