ljudski zivot sastavljen je od niza prepreka...kusnji..
..sretnih i tuznih trenutaka.......pa tako i niza prekretnica..
te prekretnice rastu paralelno kako starimo...ali svaka
nam se cini ogromna i nepremostiva....tek kada dode
druga..veca..prekretnica tek onda shvatimo da je ona
prosla, za koju smo mislili da je najgora...zapravo bila
macji kasalj.....moja osnovna definicija prekretnice je da
je to vrijeme kada prelazimo u drugi stupanj...kao sto u
igrici prelazimo levele...tako u zivotu prelazimo prekretnice....
i kada se tako gleda na to...ocito je da je prekretnica nesto
dobro....oznacava mogucnost napretka....ali isto tako
podrazumjeva i nove prepreke....kao u svakom levelu sve
teze zamke i mocnije protivnike...
...sve ovo do sada napisano svodi se na jednu jedinu rijec "odrastanje"....
..u nizim, laksim levelima imali smo jockere...neke bonuse...
i onda jednom dode tren kada ostanemo bez jockera.....
...ma nije to nista strasno...ni to sto dolaze vece kusnje..
prepreke..mocniji protivnici..tezi zadaci...ni to sto smo
iskoristili sve jockere.....nije to strah od buducnosti.....
..nego nostalgija za proslosti....
..danas sam gledala predmete u svojoj sobi...naravno...
gledala sam ih svaki dan....ali danas....danas nisam samo
gledala....
...nisam vidjela SAMO zvizdaljku objesenu na memo...
nego sam vidjela norijadu...cijeli svoj razred...sve maturante..
cula sve one pjesme s norijade...smijeh i buku koju je, uz
ostale, proizvodila i ta moja zvizdaljka.....
...nisam vidjela SAMO torbu za trening....vidjela sam dvoranu...
cijelu ekipu....vidjela sam sve one gradove u kojima smo se
zajedno znojili...zajedno se nadali....zajedno se dizali i
zajedno padali...
...pogledala sam kroz prozor i nisam vidjela SAMO uobicajeni
prizor...vidjela sam cijelu ekipu iz kvarta...sve spacke...sve
nepodopstine....sve ludosti....vidjela sam cijeli kvart...cijeli
grad...
.....vidjela sam svoj zivot....
...sada sam ja na toj prekretnici.....za nepovjerovati je kako
se toliko razlicitih osjecaja moze osjecati u isto vrijeme...
...osjecam nostalgiju...strah....nestrpljenje...tugu....srecu...
uzbudjenje...znatizelju....
eto dragi moji blogeri...uzivala sam biti dijelom ovoga...
ne znam sto me ceka...hocu li moci nastaviti pisati postove...
ali jedno je sigurno....nikada ga necu obrisati....znam puno
osoba koje su brisale blogove kada ih vise nisu imali volje ili
mogucnosti voditi...mozda sam ja samo presentimentalna...
sto reci vise....mozda da "posudim" cuvenu Terminatorovu
recenicu i kazem I'll be back!
Post je objavljen 01.10.2008. u 07:51 sati.