Ne možeš ti našeg čovika zajebat!* *
By Boris Dežulovć*
„Ne možeš ti našega čovika zajebat!" - rekao je s neskrivenim ponosom mnogi
Hrvat pročitavši u novinama kako je stanoviti Saša (24) s otoka Krka prvi u
svijetu, prvi dakle od svih šest milijardi ljudi i svih pola milijuna
vlasnika novog američkog elektroničkog čuda, uspio probiti zaštitu
revolucionarnog Appleovog mobitela I-Phone.
Saša je, naravno, odmah postao nova hrvatska medijska zvijezda, potamnivši
slavu čak i onog Lopine, Šapine, kako se zvao onaj naš ugostitelj iz
Berlina, haker koji je probio zaštitu berlinskog kladioničarskog sustava, pa
postao autentični hrvatski Robin Hood što pljačka bogate da bi... dobro,
kupio crveni Ferrari.
Ne možeš ti našega čovika zajebat! Koliko puta ste u čuli tu rečenicu,
izgovorenu na jednom od tri-četiri štokavska jezika s ovog brdovitog
poluotoka, ovisno je li se za potrebe kafanskog razgovora nije dao zajebati
naš čovik, čovjek, čovek, čo'ek, ili koja li već podvrsta te endemske
balkanske životinje, upravo nevjerojatno prilagodljive svim životnim
uvjetima, od surovih azijskih suhopoljina do skandinavske liberalne
demokracije? Iza te rečenice cijela je čudesna balkanska mitologija,
čarobnija i opsežnija čak i od grčke, s odvažnim junacima čije podvige mi,
smrtnici s podnožja Olimpa, prepričavamo s koljena na koljeno, dodajući
uvijek nove detalje i nevjerojatne obrate, o dovitljivim zemljacima koji za
našim šankovima postaju pravi bogovi i polubogovi.
Čuli ste te priče bezbroj puta, i sami ste ih često prepričavali. O onom
našem gastarbajteru što je sagradio kuću na prekrasnoj obali Ženevskog
jezera, na državnoj zemlji, na užas šokiranih Švicaraca, koji su zbog toga
morali mijenjati svoje manjkave zakone, jer u cijeloj sedam stotina godina
dugoj povijesti švicarske države nije zabilježena bespravna gradnja, pa ne
postoje ni zakonom predviđene sankcije. Nema te uređene demokracije koja će
zajebati našeg snalažljivog zemljaka.
Pa nije li ono i spomenutog hrvatskog Robina Hooda, koji je njemačke
kladionice oštetio za dva milijuna eura, sud u Berlinu oslobodio zato što
tamošnje zakonodavstvo jednostavno nije predvidjelo njegove inovativne
metode kladioničarskih malverzacija?
Proslavljeni košarkaš Chicago Bullsa Toni Kukoč pričao mi je, recimo, kako
je s jednim takvim išao u ribolov na jezero Michigan. Amerikanci čuvaju
riblji fond jezera Michigan i postavili su jasna pravila ponašanja:
dopušteni ulov su dvije ribe. Stoga se, ulovivši drugu, Toni htio vratiti
kući, ali zemljak se samo nasmijao i nastavio lov - izvukao je treću, pa
četvrtu, pa sedmu, pa desetu. Naravno da je znao da ne može s deset riba
proći strogu kontrolu na izlazu: kad je ulovio desetu, izabrao je dvije
najveće, a ostale - bacio u jezero. Desetljećima su, eto, glupi Čikažani
odlazili sa štapovima na jezero Michigan i vraćali se kući čim uhvate dvije
ribe, pa makar i veličine inćuna, i nikome nikad nije palo na pamet da ulovi
petnaest riba, pa izabere dvije najveće. Sve dok nije došao naš mitološki
junak.
Ne može država Illinois našega čovika zajebat! - začuje se svaki put s druge
strane šanka pouka te priče, pa krene sljedeća: ona o ratnim izbjeglicama iz
Hrvatske, odnosno Bosne, odakle već, koji su shvatili da svaka njemačka
savezna država izbjeglicama daje hiljadu maraka mjesečno, pa se prijavili u
svaki od trinaest Bundesländera, i onda prvog u mjesecu sjedali u auto i
odlazili na turneju po Njemačkoj, skupljati svojih 13.000 maraka socijalne
pomoći. Svašta, eto, Švabo može - može napraviti auto koje će nadživjeti
kenozoik, ali ne može zajebati našeg čovjeka.
Meni osobno najdraža je pak ona priča o tom mitskom 'našem čovjeku' koji se
u izbjegličkom sužanjstvu Njemačke zaželio domaće janjetine s ražnja. Zna
se, naravno, da je janjetina na ražnju nezamisliva zapadno od Mure i da je
nema na jelovnicima uljuđenih europskih gasthausa, jer se na kolac nabijeno
pečenje pristojnom Zapadu smatra ekstremno barbarskim načinom termalne
obrade mesa, pa se taj naš-čovjek dosjetio da mlado janje kupi u trgovini s
- kućnim ljubimcima. Prodavač se, kaže taj rašireni urbani mit, čudom
načudio kupčevoj želji - neće on anakondu, tarantulu ili krokodila, kao sav
normalan zapadni svijet, nego baš mladunče ovce - a kako u uređenom
kapitalizmu nema toga što vam trgovac neće naći, tako je tjedan dana
kasnije naš-čovjek došao u pet-shop po svoje malo, bijelo janje. I prošla bi
ta janjetina na ražnju bez posljedica, da se našem-čovjeku nije omililo, pa
je u dućanu s kućnim ljubimcima naručio i drugo, i treće i sedmo janje.
Raznježila se prodavačica u dućanu, stvar se pročula, za neobičan slučaj
ljubavi čovjeka i domaćih životinja, zainteresirali su se uskoro i novinari,
ali i budni aktivisti lokalnog društva za zaštitu životinja, koje je
zanimalo kako se taj siromašni nesretnik brine za svoje stado. I naposljetku
je u plitkoj kosturnici u dvorištu iza kuće u predgrađu Düseldorfa otkrivena
mračna tajna tihog i povučenog N. N., prognanika s krvavog Balkana.
Postoji i druga verzija ovog mita, još nadrealnija i luda, gotovo kao
predložak za karakter iz nekog psihološkog trilera.
Zaklinjali su mi se ljudi da se stvar dogodila negdje u Americi, možda čak u
Australiji, uglavnom negdje gdje je nemoguće vidjeti da bi se leševi
životinja, kao kod nas, prodavali cijeli. Kako bilo, naš-čovjek je,
zaželjevši se one iskonske radosti kad jaganjci utihnu, u mesarnici kupio
dvije janjeće plećke, dva buta, rebarca, pržolice, glavu, cijelo je janje
naš junak kupio u dijelovima, kod kuće ga sastavio žicom i - na veselje male
izbjegličke kolonije - okrenuo na ražnju.
Eh da, ne možeš ti našeg čovjeka zajebat! - začuje se onda u kafani
jednodušni zaključak, u kojemu ćete prepoznati duboko divljenje nenadjebivom
balkanskom geniju, i više iskrenog ponosa nego što ga mogu izmamiti sve
nacionalne himne i zastave, slavne bitke, titule svjetskih prvaka i svi
Teslini patenti zajedno.
Urbana mitologija bjelosvjetskih Slavena slavi njihovu neviđenu
snalažljivost, kakvoj ih je naučila valjda surova povijest: to su hajduci i
drumski razbojnici dvadeset prvog vijeka, koji odavno više ne pljačkaju
trgovačke karavane, niti iz zasjede zaskaču mletačke, turske i austrijske
naoružane patrole, već presreću porezne, socijalne, bankarske, financijske i
ostale službe razvijene demokracije.
Jače je to čak i od njihova opjevanog i pomalo precijenjenog slobodarskog i
državotvornog duha, jer nijednu državu nisu Hrvati, Srbi i Bošnjaci baš
toliko sanjali da je ne bi prevarili. I radije će Hrvat položiti život na
oltar domovine nego tisuću kuna poreza na njen šalter.
Obratite, uostalom, pažnju na tu rečenicu: ne možeš ti našeg čovika zajebat.
Jer, i Zakon o rekreativnom ribolovu u američkoj državi Illinois, i
urbanistički plan ženevskog kantona, i pravilnik Savezne države
Baden-Württenberg o stjecanju prava na socijalnu pomoć, i Zakon o zaštiti
životinja Novog Južnog Walesa, svi su ustavi i zakoni modernog svijeta, kako
je poznato, smišljeni samo da zajebu našeg čovjeka, i ni zbog čega drugog.
Takav će vam se naš-čovjek, ležerno naslonjen na svoj crveni ferrari pred
kakvim berlinskim kafićem, požaliti da je i Drugi zakon termodinamike,
zloglasni Zakon entropije, donesen samo da se zajebe njegova revolucionarna
ideja o održivom razvoju neuređenog sustava.
Sustav je, naime, najveći prirodni neprijatelj našeg-čovjeka, mitološkog
boga prijevare, i cijela je povijest takozvanog napretka, od prvih zemunica
do visokih civilizacija na ušćima rijeka, generirana samo idejom da se
zajebe naš-čovjek.
Zato je ohrabrujuća vijest s otoka Krka. Bogovi urbane mitologije hodaju,
eto, ukorak s vremenom, i široko su sa kozjih staza narodne epike, iz
prostora izbjegličkih logora i gastarbajterskih kontejnera na bauštelama -
uz cvilež elektromotora i veselo okretanje kakvog domaćeg papkara nabijenog
na kolac - zakoračili u digitalnu eru. Pričat ćete sutra tako o nekom našem
neviđeno pametnom i snalažljivom čovjeku koji je lukavo zajebao cijeli
norveški mirovinski sistem tako sto je naoružan zoljom opljačkao blindirani
kombi s penzijama, a supatnik sa šanka dodat će: nije to ništa, jedan naš
student sa Krka - sutra će biti iz Živinica, Novog Pazara, već po potrebi -
probio je zaštitu Appleovog I-Phonea.
Hiljade vrhunskih inženjera zaposlila je tvrtka Apple na tom projektu,
uložila milijune dolara i angažirala cijele timove nobelovaca na
osmišljavanju složenog sistema zaštite, što sve ta američka gamad nije
poduzela, a sve samo s jednom namjerom - da zajebe našeg čovjeka.
Zaboravili su, međutim, jednu stvar. Ne možeš ti našeg čovjeka zajebati -
dovršit ćete vi rečenicu, dok vam uz kičmu strojevim korakom, kao jedan,
budu marširali žmarci ponosa.
Post je objavljen 30.09.2008. u 21:55 sati.