Pregled posta

Marketing

Baš si razmišljam kolike sam vražje sreće imao što mi neki balkanski poslodavačić, koji je očito tek nedavno prešao Karpate, nije postavljao osobna pitanja kada sam prvi put tražio svoje radno mjesto pod suncem. Svaki me put iznova zateče saznanje o pitanjima koja se postavljaju kandidatima za posao. Ono što mi najviše upada u oči jesu pitanja o narodnosti (neki još uvijek žive u zemlji šest narodnosti) i vjeroispovijesti (navodno da znaju koje blagdane zaposlenici namjeravaju slaviti). Naravno, ni ovaj se bezobrazluk nema kome prijaviti jer je neučinkovitost najveća mana društva u kojemu se ni ustaški simboli ne mogu pravovaljano sankcionirati s obzirom da ih zakon izrijekom ne spominje. Kao da nije dovoljno što je teško pronaći bilo kakav posao, što nam agronomi i upravni referenti vode glavnu riječ u politici i medijima, već mora i neki dojučerašnji kmet, a sada feudalčić zadirati unutar četiri zida. Ne znam što bih odgovorio, ali zasigurno nešto da ovaj feudalčić izgubi volju za postavljanjem defektnih pitanja. Zašto bi taj netko, a možda veliki nitko, morao znati kako se etnički izjašnjavam? Hoće li to utjecati na moju učinkovitost? Hoću li manje raditi ako se izjasnim kao Srbin, Židov, Albanac? Možda nekome tko godinama čeka okamenjeni radnički kruh mogu prodati priču da to čine stoga kako bi znali koje državne blagdane dotični slavi, no tko pita Pupovca slavi li Oluju pa je ipak dogurao do parlamenta. S druge strane, kakav odgovor o vjeroispovijesti odgovara poslodavcu? Treba li prvo znati njegovu vjeroispovijest kako se ne bi dogodilo da izgubite šansu za posao zbog nekog ludog vjerskog fanatika ili pak zagrižena nevjernika kojemu sam spomen religije izaziva probavne smetnje. Naravno, nisu to sva sporna pitanja, ima tu i pitanja o budućem potomstvu, glasovanju na izborima, generalu Gotovini, itd. Nažalost, ovim feuadalcima, dojučerašnjim kmetovima, ni zakon ne može stati na kraj jer ni pojedinac nije zainteresiran za pravdu, a kamoli kolektiv kojega svake četriri godine kupuju istim bombonima u različitoj ambalaži. No nije samo problem u feudalcima, dojučerašnjim kmetovima, već i u onima koji im trebaju služiti. Nakon korumpirane epizode zagrebačkoga sveučilišta (ima li u Hrvatskoj uopće i tih bijednih 7% visokoobrazovanih) i saznanja kako preko 80% studenata vara na ispitima (biste li vi sutra išli takvom liječniku, pravniku, ili psihologu?), pravo je pitanje na koju to radnu snagu ovo društvo računa? Berače pamuka na asfaltu? Budimo otvoreni, niti su nam poslodavci bogznašto, dobar dio njih su iskompleksirani tirančići bez građanske i poduzetničke tradicije koje je izbljuvao politički elitizam i kojima počesto nedostaje obrazovanja i samokritičnosti, a radništvo je obično isfrustrirano očajnim uvjetima rada i ponašanjem onih napuhanaca iznad njih koji su prešli kratak put od opanka do cipele. Dok vlast ganja generala Zagorca (a gdje su ostali profiteri s burgovima iz kojih se smiju naivnom puku) zbog pronevjere koja nije imala veze ni s jednom od njezinih razina, već isključivo naivnom dijasporom koja je slijepo vjerovala da će vlast u Zagrebu biti bolja od one beogradske, a na kraju je ispalo još i gore (samo ih je rat spasio debakla), hrvatski radnik se osjeća kao da je jedino pravo koje ima ono kojim ne postiže ništa - pravo glasa odabrati gore od goreg.