Stajala je prekriženih ruku ispred balkonskih vrata. Približava se zima. Noć je i pokušava vidjeti nešto u mraku. Dopire nekoliko svjetala između drveća sa susjednih zgrada no nikako se ne čine blizu.
Gdje se osjećaš kod kuće?
'Jel ti drago što ideš?'
Zagledala se bolje u nešto između stakla. 'Uvijek mi netko fali.'
Potreba za sidrom, ne, za sigurnom lukom u kojoj se možeš stvoriti svakog trena. Tamo zrak uvijek miriši kao poslije kiše. Tamo se može disati. Nitko ništa ne pita. Sve jednostavno jest, nema suvišnih pitanja ni pogleda.
Potreba za otvorenim morem i jakim vjetrom u leđa, toliko jakim da ne stigneš vidjeti kopno iza sebe.
Potrebe ili želje? Neodlučnost nadasve.
Stajala je ukipljena ispred slike prozora. Bio je velik i crven, besprijekorno čist. Moralo se kroz njega moći vidjeti sve potpuno nepromjenjeno. Prostorija u koju je gledao bila je siva i prazna. Gledao? Potpuno kriva riječ. Prozori ne gledaju, oni dopuštaju nama da vidimo ono što bismo u suprotnome propustili. Propuštamo i s njima pa je ono što rade zapravo omogućavanje da u beskrajnom žaljenju umjesto da posegnemo za kvakom i izađemo van, uđemo u sebe i prevrćemo vlastite iznutrice u potrazi za osjećajem koji znamo da nedostaje, a za koji nismo sigurni da će ikada doći. Nada je kap koja prelije čašu i iz pomirenosti nas baci u bunar previranja po vlastitim mislima u potrazi za nekom referencom, za bilo kakvim znakom da nismo ludi, da nismo sami, da je došlo do greške, da je sve to normalno, da je... nešto... bilo što. Osim onoga što zaista jest. Nedovršenost.
Zato je utješno gledati u taj veliki, crveni prozor. On je nedovršen. Nema kvaku koju možemo otvoriti. Nema mogućnosti. Nema nade. Nema pitanja što bi bilo da... Postoji samo gledanje u sobu koja će zauvijek biti prazna i jednako siva. Postoji samo naš odraz u staklu i mogućnost da ćemo se jednom zaista vidjeti.
Svaki put je prekratak. Dok traje imamo cilj, kraj kojemu se možemo veseliti, završetak. Što kad jednom stignemo?
Zato volim putovati, ali ne volim stići. Uvijek nešto nedostaje. Uvijek mi netko fali.
potaknuto stotinama prijeđenih kilometara, iskrenim razgovorima, slikom koja mi je oduzela dah i naravno stihovima conora obersta.