Pregled posta

Tko je ukleo grad

Priča uskoplje.blog.hr-a

Kamene stijene strše spram nebu poput crkvenih tornjeva, visoke, nedodirljive, sive i hladne.
U njihovoj utrobi pećina. Tako od postanka misle oni koji tu prolaze, ali nije baš tako. Samo se orlovi na stijene spuštaju, traže plijen i grakću spram dolini. Čuje se kukavica kako zapomaže dosadno i jednolično.
Stijene su ponosne, kao da imaju oči u koje nitko rado ne gleda, nego ljudi s nekim poštovanjem i mrvom straha prolaze cestom koja vodi do njihovih sela upravo ispod tih sivih gromada.
Samo koze brste grmlje koje kao da je izniklo iz stijena samo da njih nahrani. Jedina im je briga doći do svakog grma. Koze, kao koze, veru se, brste, bez straha. Mlijeko im je slatko, a sir zdrav, kažu svi.
Sam pogled na koze izaziva strah da će nestati dole u provaliji, u rijeci.
Rijeka teče svaki dan s novom pričom koju nikome ne priča.
Pomalo je umorna, tužna i ljuta. Kako i ne bi bila kada se sjeća svoje mladosti, dana kada je bila pitka, zdrava i bistra. Kako su se ribe mrijestile u njenom krilu…
Ma, dođe joj da zaplače pa samo onako iznemogla kaže, a nitko je ne čuje:
- Ah čovječe, zar ćeš baš uništiti?
Na vrhu stijena, na leđima, ako stijene imaju leđa, a ove imaju, nalazi se mali pašnjak Joze Mlinara. Sav procvjetao planinskim cvijećem, brižno ograđen. Kada gore dođeš, kao da si se sklonio od svih briga ovoga svijeta. Poželiš ostati tu, nasloniti se na stjenovita leđa, zaspati, osluhnuti što to stijene sanjaju.
Miris proljeća, cvijeća, mahovine, a neki mir te ispuni i spontano zahvališ Bogu za ovu ljepotu. Sam postaneš dio toga sklada.
Jedino su djeca Joze Mlinara sa strahom gledala u stjenovita leđa, slušala orlove i vrane, dok je njihova krava mirno pasla travu. Samo se čulo zvono na njenom vratu kako polako odzvanja sve dok u podne nije počelo udarati jače, jer se krava branila od muha i obada. Stajala je kao ukopana i onako sita, čeznula da se napije vode.
Neki put bi djeca pjevala jer tako su razbijali jutarnju tišinu i imala osjećaj da nisu sama. Uvijek su sjedila pokraj Andrijinog kamena i pita se je li to istinita priča uz njega vezana.
Kako i neće kada svako dijete zna priču o stijenama iznad sela po kojem je selo i dobilo ime Podgrađe.
Pričali su ljudi s koljena na koljeno priču o Gradu. Istu priču, ali svatko bi nešto oduzeo ili nadodao, pa se nikada neće ni znati prava istina.
Kažu da priča ne smije stati dokle god bude tekla rječica Voljušnica. Čak i ona tu priču ispriča svome Vrbasu čim ga poljubi u hladni zeleni obraz.
Naravno, rijeka Vrbas vjeruje u tu priči o Gradu, a kud bi on stigao kada bi pamtio sve priče svojih pritoka.
Kada je bio Grad, a kada se pretvorio u Kameni Grad, nitko točno ne zna.
Bilo je to davno prije mnogo stoljeća, a priče su išle od usta do usta, s koljena na koljeno, sve do danas.
U svakoj su ispričanoj priči bile vile, dobre vile tkalje.
Stari Mlinar, Jozin brat, pričao je tu priču svojim unucima uz ognjište, a zimi uz topli čaj od lipe. Djeca su grijala leđa uz zidanu peć, srkala čaj, djed bi pušio lulu i uvjerljivo pričao. On je sav bio uvjerljiv, kao da je sam bio sudionik svake svoje priče.
- Bio je to lijep mali gradić. Ljudi su živjeli dobro. U centru su Grada bile obiteljske kuće, tu su živjela gospoda. Kroz cijeli Grad bile su male trgovine, kavane. Tu je bio i jedan lijepi riblji restoran i velika crkva. Iz okolnih su sela svake srijede ljudi su stizali u Grad, kupovali, trgovali i susretali se na malom trgu u kavani. Bilo je tu trgovaca, zlatara, kovača, užara, torbara, mlinara i ostalih uglednih ljudi.
Svake nedjelje zvona s tornja crkve pozivala su na misu. Poslije mise igralo se narodno kolo i pjevalo. Tu su se mladići i djevojke upoznavali, tu se rađale ljubavi i vjenčavali parovi.
Sunce je stizalo tek oko deset sati, jer je najprije obasjalo Vranicu, dolinu Uskoplja, a tek tada Grad. Mogli bi reći da je sunce prije spavanja navratilo u Grad, popilo kavu i poljubilo ga. Pa, i sunce mora malo odmoriti, nije ni njemu lako, treba nas sviju zgrijati.
Noću bi se samo čula pjesma vila tkalja gore iz pećine koja se naslanjala na Grad. Nitko nije znao kako, ali je bijelo platno stizalo prije svanuća na vrata Grada lijepo umotano. Kako su to bila lijepa platna! Puno ljepša od moje košulje.
Grad se brinuo za svoje vile, a vile za Grad. Građani su donosili hranu, voće, vodu, pamučni, laneni i svileni konac. Sve su to pred noć stavljali na vrata pećine, a vile su uz pjesmu tkale cijele noći.
Građani su se lijepo odijevali. Žene su oblačile duge bijele košulje, svilene vezene prsluke, a svoje muškarce i djecu u bijele košulje, crne prsluke i tamne hlače. Djevojke su bile bez marama, osim zimi, kada je bilo hladno, snježno i vjetrovito. Svaka je zima u ovom kraju bila je takva. Čak su se i vile zamotavale u vunene šalove. Tako je pričao Andrija. Mislili su svi da on izmišlja.
Ali, poslije se vidjelo da bi bilo sve dobro da nije bilo pastira Andrije.
On je čuvao ovce cijeloga sela rano od proljeća do kasne jeseni. Mladić zaigran, znatiželjan i vrlo zaljubljive prirode, svirao je svaki dan svoju frulu sve tamo oko pećine. Virio, osluškivao, očekivao. Andrija nije bio poslušan, nije vjerovao pričama koje su kružile o Gradu i vilama.
Bio je to sklad koji nitko nije trebao dirati.
No, on je mislio da sve mora dodirnuti, nije bio sretan sam sa sobom, volio je provirivati u tuđe živote. Možda zato što je po cijele dane bio samo sa ovcama i frulom.
To je bila velika briga njegovim roditeljima.
Jedno jutro prije sunca Andrija ugleda prelijepu djevojku kako se ispred pećine umiva rosom. Rukama je dodirivala čas listove stabla, čas svoje lijepo lice.
Bila je lijepa, duge kose, u svilenoj haljini koja se vukla po travi. Mislio je da sanja. Malo se čak uplašio, a tada sav očaran zasvirao svoju frulu dozivajući neodoljivu melodiju, pomalo tugaljivu. Vili se učini da je tu melodiju već ćula.
Svirao Andrija, gledao vilu i polako se udaljavao sve do proplanka.
Vila je očarana melodijom i košuljom koja je bila njeno tkanje, krenula kao omamljena za mladićem do Jozinog proplanka.
Sunce još nije obasjalo njihova lica kada se Andrija približio njenoj ljepoti i nježno joj dodirnuo lice. Osjetio je mekoću njenog lica uz svoj obraz, opaljen suncem.
Vila je zatitra od Andrijne mladosti, osjetila slobodu, zaplesa «vilin ples» po travnjaku, uzdignutih bijelih ruku i spustila ruke na njegova ramena, na košulju koju je tkala. Primala je njegove poljupce, nije se branila.
Andrija je poljubi u bijele ruke. No, sunce se uplelo u njihove kose i čarolije je nestalo.
Zaplaka vila za slobodom i Andrijom. Potrča spram pećini, ostade joj papuča, a Andrija je primi u naručje, ostavi frulu na kamenu, kraj papuče.
Ponese vilu u naručju, sav upleten u njenu kosu, bili su kao jedno.
Uđe u pećinu.
- Bit ćeš moja, kleknut ću pred tvoju majku i zaprosit ću te. Od djetinjstva sam strepio pred pećinom, ali sada je moj strah umro, živim samo za tebe! Izvest ću te iz pećine, iz utrobe Grada, ljepoto moja - govorio je.
Ali, čudo se dogodi, zaječa vila u Andrijinom naručju, cijela dolina jeknu, ptice se razbježaše, sunce se sakri za oblak, nebo se smrači, a oluja i gromovi sijevnuše.
Kao da se nebo poderalo i izlilo sve kiše i munje na Grad.
– Neee, neeee, ne idi unutra! Pusti me, ne idi, nikada nećeš izići! Ovo je naš svijet, vila, ne idi, sve ćeš pokvariti!
Sviraj mi svakoga dana ispred pećine, i bit ću sretna. Pusti me dragi moj sviraču !!!
Andrija se sav zapetljao u njenu svilenu, dugu kosu i ništa nije čuo. Kao da ga je neka sila vukla u pećinu. Sve je zaboravio. Učini mu se da negdje u glavi čuje oca koji ga doziva.
- Andrija, Andrija, ne idi u pećinu, tamo su vile tkalje, to je njihov svijet, uklet će te, u kamen pretvoriti!
Ne diraj u druge svjetove, ovo je tvoj svijet, pogledaj kako je lijep.
Sada je bilo kasno, zemlja se zatrese snažno, zatrese se još jedanput. Skameni se Andrija s dragom u naručju. Glasovi zamuknuše, pećinski ulaz postade manji, skoro se zatvori.
Skameni se cijeli Grad. Crkveni se tornjevi pretvoriše se u kamen koji i danas strši.
Sve postade kamen, siv i hladan. Zamuknu pjesma vila tkalja.
Sunce iziđe i rastjera oblake, začudi se kada vidje da nema Grada.
Kao da pita ptice i rijeku :
- Tko je ukleo Grad, tko ga u kamen pretvorio?
Tko je dodirnuo tu ljepotu, sklad i mir?
Samo tišina. Sunce ga više nikada nije moglo zgrijati niti je imalo gdje popiti kavu prije zalaska. Rastužilo se, zaplaklo, dan postade kraći…
Sve je postalo sivo kao i život Andrijinih roditelja kada ugledaše navečer stado bez sina. Samo je rijeka ostala u svome koritu, jer Mlinari su i dalje mljeli žito svojim seljanima, a siromasima besplatno.
- Bio bi grijeh njima naplatiti. Siromahe nam Bog daje da pokažemo svoju dobrotu, da Ga obradujemo.
Samo je selo ostalo mirno, potres ga nije dodirnuo. Noćima nitko nije spavao od straha i tuge.
Na Jozinom proplanku ostade skamenjena frula i papučica. Krava ne pase travu kraj tog kamena, jer je svakoga proljeća to je mali mirišljavi cvijetnjak. Od cvijeća djeca pletu vjenčiće, stavljaju na svoje glave i tako se pretvaraju u lijepe vile.
Kažu da čuju Andriju kako svira i pjev njegove vile dopire iz pećine. Djeca se pridruže pjesmi, a crne vrane kao da im se rugaju.
Pa svako dijete ljepše pjeva od crnih vrana, pomisle Mlinareve kćeri i zapjevaju još jače i ljepše. Bez straha naslone svoja mala leđa na leđa Grada. Kao da ga griju.
Grad se i danas zove Grad, a selo ispod Grada kao i tada, zove se Podgrađe.
Zapali stari Mlinar lulu i reče:
– Tako je to bilo, Andrija je kriv za sve. Kuće u našem selu gradile su temelje od kamena Grada, ali tornjeve nikada nitko ne dira, niti tko ulazi u pećinu.
Mlinarov unuk vjeruje svome djedu.
- Sve ti vjerujem, pa kome ćemo vjerovati, ako ne tebi djede - govori unuk starom djedu Mlinaru.
Djed ga uze u krilo, puhnu mu dim iz lule kroz crnu kosu, a usta mu se razvukoše u osmjeh.
Mila srče čaj, drijem je polako hvatao sve dok djed ne kaže:
– Vile su prave ljepotice, ali one imaju jednu ljudsku nogu, a jednu magareću.
Mila pogleda svoju nogu na kojoj je sjedila, noga joj utrnula, a djed se našali.
– To ti se pretvara u magareću nogu, možda ćeš se pretvorit u vilu.
Razbudi se unuka pa upita:
– Djede, je li to vila što se zaplela za trnje kraj našeg Vrila?
- Ne - reče djed - to je naša dobra vila, o njoj ću vam pričati drugi put kada budete jako dobri.
- Pričaj nam sad, molimo te, djede - molila je Mila.
- M, nemam vam što pričati, ona je naša dobra vila, a dolazi kraj Vrila samo zato što čeka Ivana, a Ivan živi u Vilića polju, sada ljubi drugu vilu.
Ja sam joj to rekao, ali vile su čudne djevojke. Strpljive, a ona uzalud čekju.
Možda će joj se i druga noga pretvorit u magareću, a on nikada neće doći.
- Reci joj da ga ne čeka, molim te, djede – reče Mila.
- Rekao sam joj, ali ona ne sluša, gora je od Andrije.
Mila se rastuži:
- Jadna vila, bolje se ne zaljubljivati?
- Dobro je zaljubiti se, ali u nekoga iz svoga svijeta - reče djed Mlinar.
- Reci joj još jedanput, molim te, djede - reče unuk koji se grijao u djedovom krilu.
Sav se usmrdio od dima njegove lule, kašljao je...
- Reći ću joj. Eno sinoć se zaplela za šipkov cvijet, skoro je haljinu poderala, sreća da sam je vidio i otpetljao - kaza djed Mlinar i polako stavi unuka na topli ležaj, kraj usnule male sestrice Kate.
Kata je bila prava spavalica, nikada ni jednu priču nije čula do kraja.



Janja Mikulić


Post je objavljen 28.09.2008. u 23:50 sati.