(Nakon duljeg vremena ponovno pišem post. Nisam imala vremena, ali niti neku preveliku potrebu. Nevjerojatno kako melankoličnost potiče na pisanje.....)
http://www.youtube.com/watch?v=C4A7vAKX7uI
(Voltaire - Day of the dead)
Mislim da bi onu uzburkanost, blješatvilo najbolje opisala ova pjesma po njezinoj brzini....i tada završi.....i ne znaš želiš li dalje ili ne, zar je to jedan luđački, fascinantni prizor koji traje samo jednom? Nikada se ne pojavi više, no ostaje još dugo u sjećanju.....
Mijenanje, promjena.....
Zar je to zbilja toliko potrebno?
Moguće....
Možda zapravo ja i ne shvaćam tu potrebu života za tolikim mijenjanjem....
No, dobro. Možda i shvaćam, jer, uostalom, pa život bi nam bio dosadan, no, opet, možda teže prihvaćam brzinu promjena.
Da, to bi moglo biti ono što ne shvaćam. Točnije, ono što meni nije potrebno.
Volim brzinu, no ne volim prebrzo....zapravo ništa što je veće ili manje od umjerenoga nije poželjno. Barem ne na dulje vrijeme.
A bilo je brzo. Bilo je jako brzo. Od depresije, indiferentnosti, do nevjerojatne sreće, ushićenosti, euforije!
Naravno, nakon toliko pozitivnih emocija na one silne negativne to je ispočetka uistinu dobro, no tada prestaje biti dobro i postaje napadno, groteskno i previše blješatvo!
Dolazi do svojega vrhunca! Toliko blješatvila! Toliko raskoša! Raskoša osjećaja! Raskoša svega! Morbidno! Bolesno! Lucidno!
Tada dolazi katarza......veliki kraj....nevjerojatna siva magla s još ponekim skrivenim ružičastim pramenovima.
Neugodna tišina....potpuni šok.....polagano....usporeno.....
Sve usporava......nestaje....odlazi.......
Još malo ostaje one atmosfere od one predstave prije......u dahu maleni osjet...no svaka kap suze ubija i ono malo ugode ostale od prije....polako, ali sigurno....ona se trudi....ne želi samo tako nestati, smiješi se!
Oh, da! Smiješi se! No i dalje odviše zbunjena da bi se vratila, no i da bi otišla. Potpuno bez orijentacije.
Bez riječi....oh kako bolna tišina!
Ili ipak ne...ne toliko....ne toliko jako.....
Nada?
Možda i nije nada. Možda oni ružičasti pramenovi u onoj svoj magli su trajni.....
Neka ostanu. Neka maleni osmjesi iskrene sreće ostanu. Iako ponekad se prikazuju prepuni suza.
Ali, zar oči ne izgledaju predivno natopljene velikim kapima?
Poput rose na malenoj, ali ništa manje ženstvenoj i nježnoj ruži...
Dolazi, prolazi, odlazi......nestaje.....
No uvijek nešto ostane.....ah, tko znaš što li će se zbiti kasnije.....
Bila sam dijete i bio je dijete,
u carstvu kraj mora to bi,
al' više no ljubavlju mi smo se ljubili......
Thank you! The rest of my soul.....
Post je objavljen 29.09.2008. u 18:44 sati.