...i vratila sam se...i pala...
Oprostila sve,zaboravila grijehe i pogreške..
Kleknula pred njega...
..obećao je sunce i mjesec,noć i dan,obećao mi svijet...
Molio da mu sačuvam jedan poljubac ..da ga čekam kad se vrati...
I čekala sam...govorila mu svakog dana da postoji onaj Netko kome je on potreban...
Netko tko u njemu vidi cijeli svoj svijet...
Prodala dušu i tijelo...
Dizala ga kad je padao,sanjala...opet vjerovala...
I bila sretna...u svome srcu...voljena...
Vratio se...neprestano nasmješena...
I ništa...više me ne treba...ne želi me vidjeti...
Tek slučajno ga sretnem...spusti glavu i ne želi me pogledati...
Ako te nitko ne treba...ako osjećaš da ne pripadaš nikome...
Umireš iznutra...
Tupo zurim u krhotine razbijenog zrcala snova na podu...krvavom...
Skupljam krhotine...kapi krvi struje ponovno po zamišljenim strunama sreće...
Opet sam otišla do ruba,do one tanke linije koja dijeli od postojanja i smrti...
Jesam...još jednom...
Još uvijek sam tu...a ne želim biti...
Duša odavno mrtva...
Pokušavam pronaći svoje srce...držati ga čvrsto u svojim rukama...
A nema ga...
Uzeo ga je čak iako je bilo potrgano...strgano...izbodeno...
Ne čujem više ni kucanje...one male sitne pokrete...
Bojim se sama svojih riječi..svega što sam izgovorila...jer sad zna...
Sad me može ubiti tako lako...ni pogled nije potreban...
U ruci stvarčice koje će mi pomoći da zaboravim...čista kemija...
I tako spavam..nesvjesna svijeta oko sebe...I ne boli me!
Pitam se zašto još jednom...da li je vrijedno?..
Zbog neke emocionalne boli...
Dok posve ne otupim...ne prestanem osjećati...
Ravna crta na monitoru...klinički mrtva...
Post je objavljen 29.09.2008. u 17:54 sati.