Poziv kakvom se uvijek veselim stigao je jedne srijede od strane prijatelja koji dijeli istu satisfakciju kao i ja - bicikliranje po prirodi. I tako Marko priča ...bla bla...voznja u petak ujutro, jesi li za?
Hmm, naravno! :)
I došlo je to prohladno ali sunčano jutro. Krenuo sam od kuće oko 7:45. Usput sam trebao pokupiti Jopu, našu maskotu :))
I tako krenusmo mi oko 8:10, čim sam završio sa uklanjanjem stranih supstanci vrlo neugodnog mirisa sa svojeg ne-baš-čistog bicikla :)
Dogovor je bio da se nalazimo u 8.30 na željezničkoj stanici Podsused. Sa zakašnjenjem od 15 minuta i Markovom jezikovom juhom započeli smo naše bicikliranje.
Od Podsuseda smo krenuli starom Samoborskom cestom, preko mosta i na prvom križanju skrenuli desno prema Strmcu. Razlog - manje prometa. Prolazak kroz lijepa naselja doimao se kratko i začas smo se našli na prijelazu preko autoputa A3. Samo par minuta nas je odvajalo od ulaska u Samobor. Tamo nas je dočekao prometni kaos. Radovi na cesti, desetine kamiona i ljudi koji kasne na posao otežali su i usporili naše kretanje kroz Samobor. Stali smo na glavnom trgu kako bi se dogovorili koju rutu ćemo odvoziti. Bilo je manje više svejedno kojom ćemo rutom pa smo odabrali jednu. Krenuli smo cestom prema Smerovišću, malom mjestu dublje u gorju. Na putu do tamo imali smo šta vidjeti. Priroda je predivna. Nekima je to savršeno mjesto za vikendicu i bijeg od gradske vreve. Za manje od sat vremena došli smo u Smerovišće. Tamo smo krenuli cestom prema Gregurić Bregu. Dionica iako kratka veoma je strma tako da smo se malo i namučili da se popnemo.
Došli smo do kraja ceste koja završava na vrhu brijega. I tu kreće prava zabava. Dalje se ide šumskom "stazom". Naime ta staza je isprana kišama i više liči na presušeni potok. Kamen i lišće nisu idealna podloga no i to smo absorbirali bez većih problema. Guranje bicikla na nekim dijelovima nije izostalo. Baš kad smo se poveselili da je ono najgore prošlo dočeka nas sitni makadam, dubok 10tak cm. S lijeve strane je postojala opasnost od odrona. Pokušali smo voziti no konstantno ukopavanje nije vodilo nikamo. Ako mislite da biste to uspjeli odvoziti samo pogledajte slike i odmah će vam sve biti jasno :) Ništa nam drugo nije preostalo nego bicikl na rame i idemo dalje. Ovo se na Marka ne odnosi. Jedan dobar dio je uspio odvoziti. Svaka čast!
I ta noćna mora je prošla. Dalje nas je čekala samo uživancija. Našli smo se na cesti (makadam) s koje je pucao pogled na vrh Oštrc. Na tabli je pisalo 35 min (što je vrijedilo za planinare, no ne i nas:) )
Došli smo do planinarskog doma "Ivica Sudnik" na 530m nadmorske visine (Veliki dol). Kratak odmor i mali fotosession :) su uokvirili nas boravak. Odmah iza doma staza ide dalje. Zemlja, korjenje, lišće...jednom riječju - savršeno! Što smo dalje išli to je staza bila uža i strmija. Na nekim mjestima je bila tako uska da smo objema pedalama strugali sa strane.
Nažalost kada uživaš vrijeme brzo prolazi i tako smo se našli na vrhu (zapravo 20 m ispod :P). Pogled je fantastičan. Da je bilo vedrije vidjelo bi se debelo u teritorij Slovenije. Snimili smo par fotki, no to ne može dati kompletnu sliku i doživljaj. Bilo je vrijeme za vratiti energiju. Neizostavne banane i Corny čokoladice vratile su nam osmjehe na lica.
Veća uživancija od penjanja u šumi je spuštanje, naravno :)
I tako je završio naš posjet još jednom osvojenom vrhu. Krenuli smo dalje. Nismo se vraćali istim putem. Trebalo je osvojiti još jedan, viši vrh. Našoj maskoti se to nije previše svidjelo :)) Forza Jopa!!. Spuštali smo se drugom stranom brda. Tu sam došao do zaključka da su mi kočnice možda malo preslabe. Naime jak stisak sprečavao me da ubrzavam nizbrdo, a još jači stisak rezultirao je pregrijavanjem kočnica i zvukom sličnim struganju. Tu sam po ne znam koji put poželio imati hidrauliku. A da možda ipak malo smršavim? :)) Baš kada se Jopa ponadao da su muke prošle eto još izazova. Ispred nas se dizao brijeg opet nevjerojatno strm. Bio je toliko strm da na početku nisu mogli staviti asfalt. Jednostavno ne znam kako bi to bilo moguće. Marko je opet pokazao svoje umijeće penjanja. Hmm...pitam se da li bi se popeo s biciklom na drvo ako ga zamolimo :))) Nakon skoro pola sata guranja došli smo do vrha. Izgledalo je kao da će svaki tren Jopa izvući popis imena naših članova familije i abecednim redom ih sasipati riječima neprikladnim za korištenje u javnosti :). Mislim da mu pokoja vrećica infuzije tada ne bi bila naodmet :)
Živi i zdravi (kako tko:) našli smo se pred novim izazovom. Strma i veoma zavojita cesta kao da je stvorena za katastrofu. Strah od pregrijavanja i nepreglednost ceste držali su me podalje od izazivanja nevolja. Tako da mi je prosjek bio oko 45-50 km/h ;P Ova dvojica hrabrih nisu o ničemu razmišljali, ali zato im je glava bila u torbi a srce u grlu :)
I kako je strmina bila sve blaža tako smo bili sve bliže kraju našeg izleta. Cestom smo se uputili prema Samoboru. Centar smo brzo prošli i Zapalili za Rakitje gdje nas je čekala domaća spiza :) Punih trbušćića Jopa i ja krenuli smo za Zagreb. Rakitskom cestom naišli smo na "farmu" konja. Slikali smo se sa svojim dvojnicima u pozadini (primjećujete sličnosti?) :) Da smo se Jopa i ja nalazili unutar ograde a konji izvan mislim da farmer ne bi primjetio razliku :))) Lagano smo stigli na staru Samoborsku cestu i preko Škorpikove se spustili na Ljubljansku aveniju kojom smo brzo došli doma i zaključili dan.
Imali smo puno sreće s vremenom. Temperatura je bila oko 30 stupnjeva, sunčano. Jedva čekam idući izlet :)
Siniša Bošnjak
Post je objavljen 29.09.2008. u 15:05 sati.