Kada sam se doselila u ovaj, za mene novi grad, naivno sam se nadala da će sve biti drugačije.
Da je to početak novog života.
Ali prevarila sam se...
Sve je više manje isto. Isti mentalitet, iste društvene klase ista ogovaranja i isti zli ljudi, dobro zamaskirani novim nepoznatim ulicama, licima i mjestima.
Začudila sam se koliko ljudi zapravo znam iz svog rodnog grada, od kojeg očito koliko god se trudila, ne mogu pobjeći.
Isto sam tako trebala ranije shvatiti da ni od osjećaja ne možeš pobjeći.
U koji god ja grad u Hrvatskoj i van nje otišla uvijek će me pratiti iste misli i dileme.
Shvatila sam da zapravo - bježim od sebe...
Treba mi vremena da razmislim o sebi i nekim aspektima mog života. Želim se upoznati i shvatiti.
Želim otkriti gdje je nestala ona razigrana, naivna djevojcica koja vjeruje u ljubav, ljudsku dobrotu, vampire i magiju... XD
Zato sredinom iduce godine idem u jedan maleni gradic u Italiji na dva mjeseca. Sasvim sama.
Nadam se da cu u ovoj novoj sredini s potpuno novim jezikom i mentalitetom imati dovoljno mira da ponovno pronađem sebe...
U mom rodnom i u ovom novom gradu s zadrtim mentalitetom potpuno je nemoguce biti svoj.
Moraš ispuniti norme i očekivanja.
Moraš ponekad biti i zao da ne bi bio pregažen.
Neko vrijeme sam uspjevala igrati tu igru, mogla sam glumitu, ali u jednom trenutku, ne znam ni sama u kojem, ta gluma je prestala biti samo gluma.
Pretvorila sam se u ono što najviše mrzim, u plastičnu, umišljenu i ulickanu kučku.
Izgubila sam sebe i puno dragih prijatelja.
Kad bih se samo mogla ponovno pronaći. Znam da bi bila dovoljno jaka da ponovno ne postanem ona koju moram glumiti.
I koju ću morati glumiti da ne bi bila pregažena...
Samo želim ponovno biti ona malena, naivna djevojčica...
Post je objavljen 29.09.2008. u 13:06 sati.