Marketing
Mini-rukometni turnir "Kup Umaga"
Mislim da neću više raditi subotom. Stvarno nema smisla. Umjesto da mal dulje odspavam, budem s obitelji, pripremim u miru subotnji ručak, najčešće odsjedim tri sata u radnji bez ikakvog efekta. Jer nema ljudi, nema kupaca, rijetko tko mi uđe taj dan, da ne govorim o mizernom ili nikakvom utršku... Tako sam prošle subote propustila prvenstvo škola u mini-rukometu a nisam ništa zaradila. Još sam navrat-nanos jurila doma u podne pospremiti stan i pripraviti ručak jer sam dogovorila dolazak "štemera" za pianino. Tak da sam se dosađivala pol jutra a ostatak dana mi je bio nabrijan i satnica krcata...
Lani je mlađa Potočnica prestala trenirati karate. Nije bila zadovoljna ekipom, treninzima. Bila je na par natjecanja, dala sve od sebe, srčana kakva već je, ali ju je smetao nedostatak informacija kakvu vrstu borbe će imati i nedostatak treniranja samih borbi. Kad su počeli pregovori oko odlazaka na treninge jer je izgubila motivaciju – bilo je vrijeme za prestanak. Onda je valjalo pronaći novi sport. Jer, ide dijete u dramsku sekciju, ima jednom tjedno tu slobodnu aktivnost ali ništa sportskog. Nije da mi ne vozimo bicikle, ne rolamo, ne šetamo ali ne svaki tjedan. I tako se Mlađa odlučila za rukomet. Nekoliko djevojčica iz njenog razreda već trenira taj sport, imat će društvo, pozna jednog trenera još iz vrtića i ljetnog kampa pa će imati donekle poznato okruženje. I otišlo dijete u petak na prvi trening. Vratilo se s naprtnjačom, dresom, trenirkom i obavijesti da sutradan igra na mini-rukometnom turniru "Kup Umaga"!
U subotu ujutro tajo odvezao rukometašicu na turnir. Četrdesetak ekipa djevojčica, raspoređenih u tri dobne skupine (1998., 1999. i 2000. godište) natjecalo se za medalje i "peharčeke". (U nedjelju su dječaci nastavili nastup na istom tom, 13. po redu turniru kojeg neslužbeno smatraju otvorenim prvenstvom Hrvatske.) Utakmice po 10 minuta, jedna minuta odmora za odlazak igračica s terena i pripremu za novu utakmicu. I tako od 9 ujutro pa sve do skoro 16 h. Organizacija (ŽRK "Umag") na izuzetno visokom nivou, ko po špagi. Dok je Mlađa igrala, tajo je bodrio i navijao, i javljao mi rezultate. "Naše" curke završile su na 5. mjestu. Zadovoljne. I mi zadovoljni i ponosni.
A doma mi je bio ugađač, ugađivač ilitiga štimer. Pianino su mi starci kupili prije 35 godina. Na zajam. U Muzičkoj nakladi u Zagrebu. S tri pedale. To je vrlo značajan podatak jer je srednja pedala za zagušavanje tonova. Tak da susjedi ne šize kad dijete vježba. I nisam pianino dobila odmah, čim su me upisali u glazbenu školu. Tek nakon dvije godine. Kad su bili (donekle) sigurni da ću nastaviti sa školovanjem. Jest da sam završila "samo" nižu glazbenu a ambicije su im bile nešto više. No, pianino je kupljen i još je živ. Preživio i centralno grijanje u Capragu i tandrkanje do Umaga prije desetak godina. Nosili ga kršni momci uz i niz stepenice. Svirali na njemu moji ali i hrpa dječjih prstiju (za rođendane se skupe oko njega klinci, atrakcija im je pa tamburaju). Elem, našla majstora za ugađanje. Bio u subotu, pregledao pianino, rekao da je još u super stanju obzirom na starost i činjenicu da nije nikad štiman. I naštimao mi ga ne baš za koncerte ali da zvuči kak treba. Mora mi još jednom doći, promijeniti par žica koje su se zmrdale. Ovo subotnje zadovoljstvo koštalo me 400 kn, s pola putnih troškova (50 kn!) jer tip iz Momjana nije došao samo zbog mene na obalu. I još će 200, za te žice koje treba zamijeniti. Skupo, ne skupo, ne znam. Konačno sam se bila odlučila na to i platila sam...
Nakon što je majstor otišao, još je bilo vremena za ručak i odlazak na proglašenje pobjednica na rukometnom turniru. Ostatak dana prošao je u pričanju Mlađe kako je sve to ona doživjela, kako je igrala, kako su druge igrale. Večer smo proveli uz TV, uz Noć gutača reklama i duboko se razočarali djetinjastim i stupidnim programom. Tarik i Rene su bili dobri, duhoviti, uigrani. Milu Elegovićku obožavam i izuzetno sam nekritična prema njoj, i nju samu kao Alisu bih još mogla nekako i provariti u igranom svijetu bajki kojeg su zamislili organizatori i redatelj... ali ostatak ekipe, pogotovo Mirko... joooooj, boli glava....
Nedjelja je osvanula sunčana i ugodno topla za jednu kratku biciklijadu do Parka vjeverica u Katoru. Od vjeverica ni traga. Ni u Katoru, ni u Stella Marisu. Ili su imale radničke sportske igre na nekom drugom mjestu ili su štrajkale... Da fotoaparat ne ostane bez posla, putem uslikah veselo stablo i birc koji čeka slijedeće ljeto (i mi zajedno s njim).
Post je objavljen 29.09.2008. u 11:09 sati.