Ušli smo u drugo kolo očito jako dobre emisije "Volim nogomet", gdje se napokon potvrdilo ono što svi ljudi koji posjećuju nogometne stadione znaju - da se ovdje igra dosta dobar nogomet. Jedino je loše što će se izgubiti ritual slušanja odličnih radijskih prijenosa, ali dobro...
Sad se zanimljivost i nepredvidivost naše dosta dobre lige vidi na televiziji, a cijeli koncept emisije je toliko dobar (talijanski) da ga čak ni ovi nesretnici koji zarađuju za kruh na HRT-u nisu uspjeli potpuno upropastiti. Ali, za razliku od prve emisije, gdje smo gledali jako interesantne ličnosti kao što su Vanja Rupena, Vid Balog i Ćiro, u ovu emisiju su ipak pozvali B ligu TV faca.
Zbog čega nije baš dobra ideja stalnim komentatorima u ovom kolu pridružiti mahom bivše sportaše? Pa, zbog toga što ćete od trojice naletiti na bar jednu seljačinu. Apsolutno je nevjerojatno, za čuditi se još i do iduće nedjelje, da se netko može pojaviti na televiziji u izravnom prijenosu i ponašati se kao da je sam na svijetu. "GRRRR", "AAAEEEE", "AJDE AJDE AJDEEEE", "DIŽI JEEEE DIŽI JEEEE", "AAAARGHRHRAAEEEE" su krikovi koje je na sav glas ispuštao Dino Rađa.
Sve dok mu Balog nije isključio mikrofon. Sreća...uključivao ga je samo kad bi ga nešto pitao, naravno, Rađin odgovor bi uglavnom bio lijeno "aeeaaa". Nadam se da ga više neće zvati. Osim ako majmuna na televiziji smatraju zabavnim elementom.
Nije ni da je Dubravko Šimenc neki čovjek kojeg se traži svijećom u privatnom životu, zapravo je prosječan gad, ali za razliku od Rađe je svjestan da se našao kao sukomentator na državnoj televiziji pa se shodno tome i ponašao. Za pohvalu.
Ovaj mali primjer može samo poslužiti kao lekcija svima nama. Ljudi koje dižemo u visine, uglavnom sportaši, i ne moraju biti ljudi s kojima možete progovoriti dvije riječi, a kamoli biti prijatelji. Neki od njih su samo kreteni koji dobro trče / skaču / plivaju / kajgod. Među njima je jednako toliko budala kao i u prosječnom uzorku ljudi s ceste. Što je više vrijedno, nečiji uspjeh ili nečija osobnost? Točno jednako.
Ako zamislite koordinatni sustav gdje je na osi x nečiji profesionalni uspjeh, a na osi y nečija kvaliteta kao čovjeka, spajanjem te dvije vrijednosti u jednu točku se dobije ploha, čija površina opisuje koliko netko vrijedi. Naravno da je to pojednostavljeno viđenje vječnog pitanja "po čemu se mjere ljudi", ali dosta dobro služi svrsi. Makar da pokaže da uspješni ljudi imaju još veću odgovornost u tome da moraju biti dobre i čvrste osobe.
Uspješan gad je zapravo čovjek od kojega treba bježati.
Primjer neuspješnog lošeg čovjeka: šef nabave repromaterijala u Zvijezdi koji svakoga gleda svisoka.
Primjer neuspješnog dobrog čovjeka: Vlado Matijević Jaran, Laki, Anđa...
Primjer uspješnog lošeg čovjeka: Vlatko Marković, Zdravko Mamić, Jadranka Kosor, Stipe Drviš, Ivić Pašalić, Vanna, itd. itd.
Primjer uspješnog dobrog čovjeka: Ayrton Senna, Slaven Bilić, Mate Parlov, Mile Petković...
Eto, malo za razmišljanje. Važno je gledati oba ova aspekta kada se pokušava dokučiti koliko netko vrijedi. S obzirom da je profesionalni uspjeh uvijek očigledan, malo više pažnje treba pokloniti proučavanju nečijih ljudskih kvaliteta. Makar taj netko i zakucavao za Boston Celticse.
Kako bi tek bilo lijepo da su svi koji su uspješni i dobri, i da su svi "naši" dobri. Ali, to ne postoji niti u crtićima za najmlađe. To je ujedno i teška boljka hrvatskog društva, za koju sumnjam da će se promijeniti, jer bi morala biti iskorijenjena do kraja. Na primjer, netko ti napadne prijatelja jedan na jedan, i tvoj prijatelj izgubi, automatski "imaš pravo" povesti još trojicu (na jednoga) i osvetiti se. Ili, prijatelj ti je optužen (i kriv) za financijske malverzacije, ali on je još uvijek tvoj prijatelj i čuvaš mu leđa. Ili, netko priča loše o stranci koju podržavaš, "imaš pravo" napasti ga fizički ili osobno, vrijeđajući ga.
U situaciji u kojoj su jedini kriteriji oni osobni, dakle, tko je član obitelji, tko je najbliži prijatelj, tko je poznanik, svaka prosudba je nemoguća. Društvo je uvijek dužno samo filtrirati trule jabuke, i to dosta dobro funkcionira u drugim zemljama. Gadovi uglavnom nemaju prijatelje. U Hrvatskoj ih imaju koliko žele, plus tisuće ljudi koji podržavaju njihov lik i djelo. Skoro je nemoguće u Hrvatskoj doživjeti da netko kritički govori o svom prijatelju, jer smo još na stupnju razvoja iz samih početaka Hrvata. Ili, na stupnju razvoja iz samih početaka ljudske vrste.
Možda nitko nema snage reći "takav prijatelj mi ne treba" kad se sazna da je, recimo, čovjek otuđio novce namijenjene humanitarnim svrhama, ili kad se sazna da je s petoricom prijatelja premlatio nekoga. Nije ni čudno što nam je ovako.
O ovome više i konkretnije u jednom od sljedećih članaka, tema erozije morala u Hrvatskoj je prevažna da bi samo poslužila kao završetak priče o Dinu Rađi. :)
Post je objavljen 28.09.2008. u 17:53 sati.