Pregled posta

Nije lagano otici od novih prijatelja

Jiiiiii baš sam hepi!

Kada mi je mama rekla da će ovu subotu, danas, ići u Sisak, odmah sam zvao Adrianu i Borisa da si dogovorimo sastajanje! Dočekah i dan kada ću upoznati jednu od starijih blogerica koje znam još od šestog mjeseca prošle godine, a tako i blogera. Na kraju sam se našao samo sa Adrianom, Boris je...a ne znam niti sada još, nema ga niti na msnu biti na face-u niti nigdje... Ccc shame on you! Sad čokoladu nisi dobio, Adriana je!

No tako, fino, krenimo mi! :)


Dogovaranje je bilo rađe smiješno nego efektivno. Nismo znali detalje do doslovno zadnjeg trenutka. Nadam se da Adriana nije poludjela od silnih SMS poruka obavijesti koje je primala kako ja saznavah komadiće. Krene sušiti kosu. *peep* Dođe poruka - prekine i uzima mobitel. otiđe do kompa i pošalje odgovor. Vrati se u kupanu i suši dalje. *peep*, opet poruka! Ide odgovoriti, te se vrati, kada niti fen ne upali, već opet pipće poruka!! Oh, nije tako informativna, samo potvrđuje, pa nastavi sa sušnjom, kada joj dva puta *peep* dođe, ruši koga god da je na kompjuteru i munjevito odgovara, stavlja točku. Tako je. Tako će biti.
No njegova mora biti zadnja.
(mala ilustracija moje mašte, hihi)

Kao što rekoh, došao sam u Sisak s mamom, s Mažoretkinjama. Čim smo došli ja joj javih gdje smo (sam) i kad smo (tu su poruke počele), a poruka ju je probudila (oprosti još jedamput, nije bilo namjerno :)). Iz te škole neke smo se odvozali busom na "ljetnu pozornicu" i moram pohvaliti mažoretkinje iz susjedne Bosne i Hercegovine, odlično su otplesale (tancale, hehe). Kada je sve bilo gotovo tamo vani, otišli smo u Hotel Panonija i ja čekao tih 14:40 kada bih se trebao vidjeti sa Adrianom. Vrijeme prolazilo, a ručka nema. Čekam, nema. Krenem rješavati sudoku. Još uvijek nema. Idem zvati Adrianu gdje je.

Ona je kod one škole, ja joj kažem gdje sam.
Ona: To je na drugom kraju grada!
Ja: A je*, joj! Joj!! Ti se šališ! A joj...
(da vas ne gnjavim, ja mislio da je to minutu vremena udaljeno, jer sam čuo kako je mama rekla da ćemo ići na ručak minutu odavde, no odlučili smo se da neću ja doći do škole, već ona do moje lokacije i da mi pokaže malo grada. Vratim se unutra.
Ručka još nema.
No nisam dugo čekao.
Ja već GLAADAAAN, ujutro par keksi i cedevita, dok su cure nastupale jedan sam mali sendvič pojeo, gledam kako jelo dolazi. Dobijem pohranu puretinu i pire krumir sa umakom od gljiva. Njam njam! No njam njamu nešto fali. Gdje je salata? Gdje je uopće predjelo. Malo još čekam i razgovaram sa kolegicom i u međuvremenu možda dobijem knjigu iz fizike za prve godine fakulteta u ruke!
Neda mi se više čekat, krenem jesti. Ubrzo kasnije dođe salata. Tri tanjura. Pitam se okej, što je ovo? Plaćen i dogvoren ručak kasni i ovako siromašan u ovakom hotelu? Malo se naživcirao na to i pojedem glavni obrok. Otišao sam provjeriti na Adrianu. Čeka bus. Malo ostao vani i zamislio si kako se vjerojatno osjeća sa malim putovanjem kojoj joj zadah, vratio se unutra. Dok je došla hvaljena goveđa juha, ja ju još dva puta nazvao. Nakon juhe neki desert, palačinke... Ma rekoh neću i još moramo nadoplatit, neću da me još i za to čeka!
Izašao sam van i opet ju nazvao. Blizu je. SUPER!!
Sav happy šetkaram se ispred ulaza, gore dolje po stepenicama, malo Taekwondo pokrete, pjevušim...kad me čopi odjedamputa monsteurozna potreba za wcom *slap preko čela*. Sendam joj SMS da me čopil wc i da ću se požurit mogu si samo zamisliti reakciju XD. No sve brzo krasno i vratim se van čekati. Opet ju zval (jesma naporan ) i kaže ona "Evo, dva koraka od tebe!". Weeee!!
Vrtim se ja kaj kapetan, primjećujem svaki pokret, sve filmiram, tražim očima za Adrianom i nakon par trenutaka evo jedne spodobe sa kapuljačom na cesti, pa tko bi to bio nego moja prijateljica!

Adriana! :)

Weeeee odmah potrčah da ju squeeznem neki bi bježali da sa istom namjernom krenem prema njima i vikali upomoć ali ne i ona!
A daj ju pogeldajte kako drago izgleda. *trep trep*
Njam njam njena okeca. :)
Brzo smo razriješili cijeli plan i ja sam uletio u hotel javiti se mami da mi je prijateljica došla i uzeti si vestu, no grešku sam napravio kada ostavio ruksak, točnije, njegov sadržaj.
Tura grada je veoma brzo završila zalaskon u alternativni kafić zvan *vadi novčanik iz džepa i traži račun* Podroom (bezveze posegnuo, mislio sam da nešto ide prije podRUMa) gdje smo si naručili čaj i nismo prestali pričati ni na tri sekunde. U tih sat i pol/dva razgovora ju bolje upoznah i bolja je osoba nego što sam si predočio (no blizu sam bio ). Opet se upitah zašto mi tako dobre osobe UVIJEK žive izvan gradaaaAAA!!!?!?! Mia, Tihana, Eni, Nikolina, Mirela, najfrend Marin... svi mi razbacani po Hrvatskoj, a tako i jedan Dino sa kojim se nisam upoznao. I Belgijanac Wesley i Maria Boris i... hoću jedno ljeto grupno okupljanje!!
Uglavnom...
Me be tako happy što ju upoznao i zaista sam iznenađen! Poseban karakter sa kojim se još nisam susreo! Nemam ama APSOLUTNO ništa lošega za reći. Nad'a!
Kao što rekoh, razgovarali smo se sto na sat (i smijala se mojoj Nokiji 3410, također NJOJ nije čudno što nosim flastere u novčaniku, no zato se začudila kako ja volim mlijeko...vjerojatno naša najveća razlika, uz to da voli nogomet a meni je od njega ono, bye bye), čas ovu temu, čas drugu, i zasita se fino raspričali, već se duže vrijeme nisam tako razgovarao s nekime, iskreno (+rečeno). Želim zagrliti prijateljicu i zaštiti je!
Čaj je bio fin, morali smo se pokupiti i na bus, a ja si uzeo šećer iz kafića za uspomenu ako račun - i tu dolazimo do ruksaka - nisam imao kemijske olovke da mi se potpiše na račun! :(

Stao sam kiosku i kupio sam veeliku cokoladu da se veeeoma začudim na Adrianine riječi "Samo daj vozaču novce, tak ti to ide ovdje, nemaš gdje." Oukej.
I u busu pričali (mljeli :P) i nismo prestali klepetat (ma pričat) i zvokat sve o stanice na kojoj sam trebao sići,tj.trebali. Pokaže meni ona gdje trebam ići i dođe ona za "ćaaoo", no evo nas, pusa u obraz, drugi, dva squeeza... dam čokoladu, pa imamo awww, pa opet repriza uz dodatni squeeze xD, "napokon" (kmee) se pozdravimo i ode ona preko ceste... no ja ne odlazim...

Dovikavamo se preko ceste, stanem se na jedan...ukras lol, i gledam joj jel joj ide bus. Hitim joj preko ceste aluminijsku foliju od sendviča kojeg jeo, lopticu napravio bio od nje i stiskah ju, pa je dobro preletjela. kaže ona da će to čuvati do idućeg puta, a ja da čuvam šećer i račun. Kako je to rekla, ispljune kaogumu, ja posegnem u džep i doviknem joj jel hoće, kaže ona da ne, ja hitim svejedno, zadere se ona REKLA SAM NE i pokuša hititi kaogume natrag, no nekako nespretno bacila i pala na pola plocnika, no odbila se skakučući do mojih nogu. Ludilo!
Kasnije smo ustvrdili,tj.ustanovila je da autobus neće baš tako skoro pa se mirno prošetah prijeko, a ona se već brine da me auto nebi zravnal. Čuj, cjenim brigu, no u našem smjeru auta nema xDD. Ponovno smo se zapričali dok joj autobus nažalost došao, one last squeeze hug i u bus ode ča. :(

Ja se šetah do škole i eto, gledah reviju mažoretkinja, no kako nisam spavao baš ove noći, usnuh par puta. Tu bih pohvalio jendu koreografiju na Nightmare Before Christmas, no nemam niti snimke niti slika, no mala djeca su odlično napravila svoj zadatak! Zamišljah kombinaciju Twirling plesa kombiniranog sa Taekwondom. Čudna kombinacija...
Na putu do doma saznah čudnu informaciju koja me nakon kraćeg sagledavanja totalno šenula u glavu novim saznanjem. Djeco, kada će te biti stariji, reći ću vam samo hint kako može nešto šlepnuti. Nećemo sada zamarati nedućne glavice...

Eto. malo se raspisah, no jel si mogu ja pomoći sa glupostima? Nikako. Pročitajte njezin post na naš susret. Kratak i veoma jasan. Ja to ne mogu. Zaista ne mogu. Nemam takvo stanje unutar sebe, moram razvlačit, opisat, nešto. Jednostavno sam nesposoban nešto tako kratkoga napisati. Kratko objašnajvati. Ne volim kratko :P.

Što želim reći? Hoću svoje prijatelje bližeeee!!!!


Vaxsysl & Alessa

PRIJATELJI

Post je objavljen 27.09.2008. u 23:59 sati.