...i zaspa
sa nogama na Mjesecu,
glavom na Veneri...
Na Jupiteru ostade
samo rascepljena knjiga
koju si gnjavila
danima prije toga...
Pokrih te cijelu
listom jasike...
I bi mi te tada,nekako,zao.
Boze moj,bez Marsovih sila
u ovakvom vremenu...
Najezih se
i gledam:
pod koljenima ti rasjed razuma,
pod stopalima,opet,
vrletni klanac osjecaja
(preko kojeg se
nikad vise ne smijes vratiti!)
A jedna bora kraj ociju...
I modrina koja kaze.
"Ona je budna dok si ti gore!"
Tada Merkur zaurla,tresnu sakom o sto
i cvrsto mi obeca
da ce je cuvati za poslije rata.
Naslonih se ledjima na ledenu stijenku.
Svijeca trepce i leluja...
Spustim oruzje na pod,
pa malo umiren,
a jos uvijek u uniformi,
nastavljam gledati...
A ti,
smirila se tako,
pod pazuhom stiskajuci
usjek mog zivota,
niz koji se
(kao niz oluk)
skotrlja taman uzdah
tvojih
na kratko usnulih bojazni.
Sta ce se zbiti naredne minute?
Pssssst!
O sudbini-drugi put...
(13.XII 1992.)
Post je objavljen 28.09.2008. u 00:10 sati.