"Kad čovjek jednom kroči nogom u neku bolnicu, dovoljno je da bi znao kako izgledaju sve ostale, baš kao da je bio u svakoj. Sivi zidovi, sivi hodnici, metalni kreveti, sestre kojima se ispod plavih ili bijelih kuta vide obrisi tangi, ali i celulita, a ispod očiju razmazana šminka na kraju noćne smjene.
Noću po podu mile žohari. Smeđeg, vitkog tijela bauljaju kao bez glave preko tuš kabine, ispod kreveta, preko kuhinjskih ploha, tamo gdje stoji svježe skuhani čaj. Pomislim kako mi se zavlače u uši ili oči dok spavam i stresem se.
Bolnice su uvijek pune ljudi. U čekaonicama, na plastičnim stolicama, nema slobodnih mjesta. Svi ti ljudi imaju pomalo izgubljen izraz lica, kao da su došli pred vrata čistilišta i tu čekaju svoju presudu.
-Molim vas uputnicu. - suho i glasno viče žena iza šaltera.
Izvadim crveni papir i tek tada se sjetim da ga nisam smio presaviti. Barem ne pet puta. Pogledala me ljutito dok je odmotavala papir pažljivo pazeći da ga ne podere.
-Ovaj ide na pedijatriju - rekla je kolegici.
U jednoj ruci sam nosio torbu, a u drugoj dijete. Plakalo je. Smirivao sam ga bočicom hladnog čaja.
-Smjestit ćemo vas u sobu s lijekovima, nemamo mjesta na odjelu, a osim toga vi ste jedini otac koji ostaje sa svojim djetetom i ne bi bilo dobro da spavate u sobi sa ženama i djecom. Imate fotelju na rasklapanje i posteljinu u ormaru pokraj kuhinje. Ali, naprije dovedite dijete u ambulantu, treba mu izvaditi krv i urin.
Na putu do ambulante, u hodniku sam ugledao djevojčicu od nekih tri godine kako stoji naslonjena rukama na zid, rukice je skupila iza leđa i naslonila se na dlanove. Gledala me je pretužnim očima.
-Marija, makni se sa hodnika. Idi u svoju sobu. Sto puta sam ti rekla da ne izlaziš iz sobe. - sestra je gotovo ljutito i nestrpljivo dobacila maloj u prolazu. Djevojčica se nije pomakla ni za milimetar. Samo su nas te žive, plave oči ispratile dok nismo zamakli za ugao.
-Dijete je krupno, ima debele ručice, ne može mu se pronaći vena za staviti braunilu. A najmanje osam dana morat ćemo mu davati antibiotike. - hladno mi je saopćila pedijatrica nakon što su dvije sestre držale moje dijete i bole ga prvo po šakama, zatim po pregibima ruke. Dijete je vrištalo histerično. Izmučeno bolom i strahom.
-I kako ćete to onda izvesti? - upitao sam.
-Jednostavno, na glavi postoje vene koje se jako dobro vide i nisu nedostupne, jer na tom dijelu tijela nemamo baš masnog tkiva. Jedan ubod dnevno u venu na glavi i vaše dijete će dobiti propisanu terapiju.
Zagrlio sam bebu i odnio je u sobu. Opet hladan čaj. Plač isprekidan uzdasima. Volio bih da sam na nekom drugom mjestu. Kad je konačno zaspao prošala je ponoć. Držao me panično za ruku, tako da nisam mogao otići niti do toaleta. Noć sam proveo u hlačama i košulji. Nemarno pokriven samo jednom plahtom.
Sutradan sam saznao kako u sobi do moje leži tek rođena beba koja je čudom preživjela sepsu. Gledao sam svoje dijete i molio se tiho u sebi.
Bolnice su pune ljudi koji imaju neku svoju priču. Marija je kratila vrijeme hodajući od sobe do sobe. Ulazila bi u svaku od njih i naslanjala se na zid, upravo onako kako sam je tu prvu noć vidio. Promatrala je ljude i nije govorila ništa. S tim tužnim pogledom izazivala je u nekima osjećaj nelagode, pa bi brzo zatvarali vrata kako bi je spriječili da uđe, čim bi je ugledali kako ide niz hodnik. Ostala bi vani i gledala kroz ostakljena vrata. U pravilnim razmacima čuo bi ženski glas, uvijek drugi, kako govori "Marija, rekla sam ti...". Mora da je djevojčica već neko vrijeme ovdje kada je poznaje baš svaka smjena.
Danju buđenje u sam cik zore, zapravo dok još nije svanulo pale se svijetla, počinje žamor; noću odlazak na spavanje u sumrak, čim se smrkne, jer je bijeg u san činio boravak u hladnim sobama podnošljivim, dopuštajući mi da zaboravim žohare što plešu svoj tango na plastificiranim podovima.
U sred podneva metalna kolica poput ormara s dvoja vrata na točkovima bi klizila bučno pored sobnih vrata i podsjećala na to da je vrijeme za ručak. Objed tako bezobličan. Izgubio sam ravno tri i pol kilograma za vrijeme koje sam proveo tu. Bio sam gladan sve vrijeme. Jeo sam kruške kupljene u obližnjoj trgovini kako bi zavarao sam sebe i uvjerio se da je to dobro za moje zdravlje i moju liniju. Baš dobro. Strah me nije napuštao ni u jedno doba dana. To mi je valjda skratilo život za onoliko za koliko ga je zdrava prehrana produžila. I opet sam bio na istom.
Smetale su mi veličine koje mi nisu željele ili znale objasniti što se to događa s mojim djetetom. Hladan korak, hladan pogled, malo slušanja metalnom slušalicom, malo vaganja, dvije tri riječi i to je bilo sve što bi stalo pod riječ vizita.
I svaki dan po jedna seansa koja uključuje zabijanje igle u glavu mog anđela. Nisam to mogao gledati. Ni jedan put. Stajao sam iza vrata kao osuđenik na smrt i slušao svoje dijete kako plače preplevljeno strahom, njegov mi je glas parao uši, zabijao se u moždane režnjeve, duboko ispod kore, bodući me kao bodež namočen u neki brzodijelujući otrov. Stajao sam zgrčen, savijen u struku kao da ću povratiti i to malo hrane koju sam unosio u sebe. Srećom, nisam imao što izbaciti.
Opet sam vidio Mariju. Gledala me sažaljivo sakrivajući se iza vrata svoje sobe. Uspio sam joj se nekako nasmiješiti. Kiselo. Jadno. Gdje li je djevojčicina majka? Zar je moguće tako maleno dijete ostaviti samo u bolnici? Izgledala je kad malo bolje razmislim nekako zapušteno, kao da se nitko o njoj nije baš dobro brinuo. Zamazana oprava. Umazano lice od voćne kašice koju je dobivala ujutro. Poželio sam zaštititi to dijete. A zatim sam se upitao, od čega? Pa ti ništa o tom djetetu ne znaš! A zapravo sam očajnički želio zaštititi svoje dijete, nemoćan da to zaista i učinim.
Sestra mi je vratila dijete u naručje. Toplina tog malenog bića ugrijala mi je ruke. Na zidovima vise šarene slike. Ljuljaju mi se zidovi kao brodovi. Sklapaju mi se oči. Moram konačno malo odspavati kad uspavam dijete. -Bembi, bit će sve dobro, tepao sam mu.
Posljednji dan prošao je u nekoj vrsti agonije. Čekao sam nalaze koji bi konačno pokazali da je vrijeme otići sa ovog mjesta.
Kroz staklo sobe sa lijekovima vidio sam kako u svakoj sobi pored djeteta spava majka, a u vrijeme predviđeno za posjete dolaze očevi, tete, nećaci, braća i sestre. Samo Mriji nije dolazio nitko. Marija bi u to vrijeme stajala na hodniku sama, s rukama iza leđa naslonjena na zid. Gledala bi ljude bez riječi. Ne mičući usnama. Ni rukama. Što li je samo zamišljala gledajući te strance? Istovremeno je ona za njih bila poput duha, neprimijetna, prozirna, nepostojeća. Samo bi sestre kada bi je ugledale žureći s jednog kraja hodnika na drugi, vikale, "Marija, idi u svoju sobu, ne možeš biti na hodniku...".
Spakirao sam stvari i obukao dijete u topliju jaknu jer je u međuvremenu došla hladna jesen. Ljubio sam ga po čelu i obrazima, sretan što je napokon sve u redu. U sebi sam se molio da se više ne vratimo na ovo mjesto.
Marija je stajala u hodniku, s rukama iza leđa, naslonjena na zid. Ispratila nas je tužnim, plavim očima. Nikada neću zaboraviti šareni uzorak bolničke odjeće za djecu. Mislio sam, mahnut će nam na odlasku. Ali, nije."
Aries
Post je objavljen 27.09.2008. u 22:05 sati.