MART 1993.GODINE
29.mart
Sinoc smo putem ADRE(Adventisticka dobrotvorna organizacija)dobili pismo od naseg Amira.To je prvo pismo nakon skoro godinu dana od kako je u vrijeme kada je u Sarajevu vec zavladala nestasica otisao u Prijedor da nam donese hrane i vise se nije mogao vratiti.
Samo sam pretpostavljao da mi sin prolazi kroz vrlo dramatican period svoga zivota,ali nisam ni slutio da je to sve skupa znatno gore i od mojih strahova.
Amir u svome pismu datiranom 7.februara iz Banja Luke,uz ostalo,pise.
"...Kada su u Prijedoru SDS-ovci preuzeli vlast,napetost je porasla i ocekivalo se da bi moglo biti sukoba i u gradu.Nekako uporedo s tim,desavalo se i bombardovanje Hambarina i Kozarca,te je to bilo jos jedno prijetece upozorenje i za sama gradska naselja.U najboljoj namjeri moje Eke i Zore,ja sam tih dana spavao kod Zore sto ce se kasnije pokazati kao velika greska.Bila je noc,cini mi se,28.na 29.maj.Pocelo je puskaranje da bi se u zoru,sa dolaskom jedinica I krajiskog korpusa iz Banja Luke i Omarske,nastavilo sa granatiranjem.Kada je jedan tenk stao pored zgrade i odatle gadjao Stari grad,ljudi su sisli u podrume.Ubrzo,kada su se detonacije cule jos samo u daljini,vecina se vratila u stanove.Sjedio sam u Zorinoj kuhinji i pio ohladjenu kafu.Bili su tu Zora,
Emil,Ratko,Miro Solaja i njegova zena koji su se nervozno setkali od svoga stana do Zorine kuhinje.U jednome trenutku ispred zgrade se zacula neka galama.Pogledavsi kroz prozor vidio sam srpske vojnike(medju kojima je bio tada i Dado Darda i Miljan Zubanovic)kako se deru ispred Semirinog haustora i zovu nekog iznutra da im otkljuca ulazna vrata.Druga grupa je vec ulazila u sljedeci ulaz(Zubanovicev).Malo sam se odmakao od prozora.Kada sam ponovo pogledao,vidio sam grupu ljudi,zena i djece koja su plakala,a onda,kada su poceli odvajati muskarce,neka djeca su pocela izbezumljeno da vriste.
Prepoznavsi ljude,i sjetivsi se njihovih imena,bilo mi je jasno sta se desava.Obuzeo me je uzasan strah,ali ne i panican.Situacija mi se za trenutak ucinila bezizlaznom,ali sam,ipak,pokusao uhvatiti se za slamku spasa.Obratio sam se Miri,Solajinoj zeni,kao najblizoj Srpkinji:"Teta Miro,mozete li vi,ako me vide,
reci da sam ja izbjeglica iz Sarajeva,da sam sin vase sestre i da sam u brzini zaboravio ponijeti bilo kakve dokumente?"
Ona mi je na to rekla,inace sva u strahu za svoju guzicu,i pored toga sto je bilo ocigledno da za nju nema opasnosti:"Nemoj mene,molim te,u to petljati."I Zora je pokusala da je nagovori:"De,Miro,spasi dijete,sta te kosta.""Ne mogu ja to,Zoro,nemoj mene u to petljat."
Sjedio sam za kuhinjskim stolim drzeci u ruci licnu kartu.Pogledao sam u nju.Sjetio sam se svojih roditelja.U momentu se zaculo razbijanje stakla na ulaznim vratima.Solaja,Ratko,Mira i Zora stajali su na hodniku ispred vrata stana.Solaja je potrcao s namjerom da im otkljuca vrata.Sjedeci oduzet na stolici,u kuhinji sam cuo dijalog:
"Ko je ovdje?"
"Civili,samo civili",cuo sam Solajin odgovor.
"Koji civili,jesu li Srbi ili Muslimani,majku im jebem"
"S-S-S-Srbi"-odgovorio je Solaja.
Zora je tada stajala pored mene u kuhinji i,cuvsi to,sva izvan sebe,u panici me poce gurati i govoriti da preskacem na balkon kod Grubica.Mislim da ne bi stigao ni proviriti kroz balkon,a da bi me oni ispred zgrade vec ugledali.Bacio sam licnu kartu iza frizidera.Srpski vojnici su bili vec ustrcali uz stepenice.
Jedan je stao ispred Zorinog i Solajinog stana.Pretpostavljam da je prvo pogledao imena na vratima i utvrdivsi da nisu Muslimani,a i prepoznavsi uciteljicu Miru koja je plakala ispred vrata,poceo je da ih umiruje i da im govori da se ne boje.Solaja,koji se tada ufurao u ulogu Srbina,nastavio je da objasnjava kako u tome stanu zive Kemo Porobic i Svjetlana.Izasla je Svjetlana i pocela neku pricu sa"cistacima"i na kraju ih je ubijedila da joj ne vode muza.Iz toga ulaza odvedena je samo jedna porodica,inace izbjeglice iz Kozarca-gluhonijem covjek i njegova porodica.Iz svih ulaza odvedeni su oni Hrvati koi su imali imena kao Ante,Franjo ili tako nekako.Solaja,Papac,Niko Drincic,Vladimir Dejanovic,a valjda i jos neki,ostali su.
Zora je tada vjerovatno dozivjela nervni slom.Ja sam joj postao opterecenje ili briga,ili i jedno i drugo.Popodne sam presao kod Svjetlane Porobic da bih malo odspavao.Uzgred,moram reci da se ta zena pokazala u najvecem svjetlu.Izuzetna je.Dobronamjerna,spremna pomoci,prisebna,pa,cak i u takvim trenucima,i duhovita.Noc koja je slijedila proveli smo u podrumu.Sljedeceg dana ja sam presao kod Mire Crne.Bila je izuzetno korektna prema meni.
Govorila je da cu biti njena briga sve dok se ne izvucem iz Prijedora.Nakon dva dana,Crna i Grubici su odlucili da se,ipak,sklone u neko selo prema Palancistu,pa sam ja morao ici Eki.Inace,taj prvi nalet i"cistka"mimoisli su Ulicu V.Karadzica.Dado me je sa dvojicom svojih kolega odvezao autom do kuce.
Na prozoru je bio objesen bijeli carsaf(valjda su preko radija pozivali da lojalni Muslimani izbace na vidno mjesto bijelu zastavu).Otvorila mi je vrata Eka,
ispijenog,izmorenog,deset godina starijeg lica.Kao i svi,bila je u velikom strahu.Ali znate nju,ne za sebe,ni za druge,toliko koliko za mene.
Nekako odmah po povratku Eki i Didi,poceo sam da kontam i pripremam teren kako bi u slucaju,ne daj Boze,ponovnog naleta("cistke")mogao brzo da se popnem i sakrijem na tavan.Dido je na to reagovao s ljutnjom i psovkama,govoreci kako nas dvoje panicimo,kako je najgore proslo i da nece vise nista biti.Poslije toga,nije proslo ni sat vremena,u avliju su usla trojica cetnika.Jedan je vec lupao na prozor,kada sam potrcao prema spajzu.Na srecu,prozor je bio zastrt,te me nije mogao vidjeti.Za sekund,ja sam vec,tiho ka macka,bio na tavanu,vratio poklopac i popeo se na jednu od greda.Nisam mogao sve cuti sta su govorili Eka i jedan od onih.Kasnije mi je Eka rekla da su htjeli vrsiti pretres,traziti oruzje.Nasa genijalka ih je docekala rijecima,kako su tu samo"stara baka i stari cica"i uz glumacki,scenski pokret,kojim je otvorila gornji dio svoje bluze,rekla im da"pucaju tu ako nadju i jedno zrno".To je za njih bilo valjda toliko ubjedljivo,da nisu ni ulazili u kucu i odmah se vratili.Ja sam ostao gore na gredi jos sat vremena jer se Eka bojala da me odmah zovne.
Dva mjeseca koja sam proveo kod Eke,slusajuci svaki dan o novim ubijenim ljudima,o onima koje su i poslije odvodili u logor,svaki dan po nekoliko koje su zaboravili u prvom naletu,pa cak i gledajuci(kroz rupice roletne)kako odvode neke mladice,dakle,ta dva mjeseca bili su za mene uzas i stalni strah za koji sam mislio da ce me pratiti dok sam ziv.Nisam nikako izlazio iz kuce,sunceve zrake sam hvatao kroz rupice roletne,a Eka i Dido nikome,ni najvecim prijateljima,nisu govorili za mene.Radoznaloj Isi Eka je rekla da sam otisao iz Pijedora.
Na svaki pucanj trzao sam se i pomisljao da je u pitanju novi"nalet"i novi povod za realizaciju vec vidjenoga.Jednoga popodneva,sjedeci u dnevnom boravku,zacuo sam razbijanje stakla.Pogledao sam na lokale u dvoristu pomislivsi da ih neko razvaljuje.Tada sam vidio jednog srpskog vojnika kako razbija Isina ulazna vrata.Kad je usao,cuo sam Isu kako kuka i moli.Cuo sam i njega kako se nesto dere i razbija po kuci.Prvo sam pomislio da je opet"cistka"i da je nasa kuca sljedeca na redu.Pored mene je bila Eka kada sam kroz prozor sobe izasao i sklonio se iza zgrade.Eka se uzasno prepala,spakovala na brzinu nesto stvari u ceker i izasla iz kuce.Srpski vojnik je bio pijan,izderao se na Isu,tjerao je da se skine(?),ali je ubrzo izasao ne ucinivsi nista tragicno osim sto je sokirao staru Isu.Srpska milicija ga je uhvatila ispred kuce i odvela.Dakle,nije bilo ono sto smo pomislili,ali sam kasnije Eku jedva ubijedio da se vratimo nazad u kucu.
Od tada je proslo sedam-osam mjeseci.Ulica V.Karadzica zivi mirno.Niko ih ne dira.Dido je kupio deset metara drva tako da loze nemilice.Struje nema ni tamo ni ovdje(u mjesec dana dodje mozda dva puta po tri-cetiri sata)ali se zivi,kako-tako,i mnogo mirnije.Izgleda da su uradili ono sto su naumili tako da nema razloga da se brinete za njih.Mnogo ljudi je stradalo.Uzasno mnogo..Za mnoge se pouzdano i ne zna,ali ono sto se zna i sto vam mogu napisati,s obzirom da se to tamo ne krije,je da je npr.Solaja,kojeg sam spominjao,odveden dva dana poslije onoga i kao"provjereni"zlocinac odmah i ubijen.Od nasih komsija poginuo je jos mali Nino(Sime)Damjanovic(ubijen u starom hotelu),i Dado Darda koji mi je,inace,dolazio i ovdje u stan,a ubijen je u Banja Luci.
Danas popodne cuo sam se s vama preko radio-amatera.Nakon vise od osam mjeseci(od maja`92)cuo sam glas svoje majke.Citav dan sam bio sretan kroz suze i tugu jer sam cuo najdrazu majku za koju se najvise brinem na svijetu,a njen glas je dolazio iz najopasnijeg grada na svijetu.
Za mene se ne morate brinuti.Mene cuvaju dobre vile,u to nema sumnje.Sucuvale su me i izvukle iz prijedorskog pakla koji je,100% sam siguran,
neponovljiv.U Banja Luci je zivot tezak,mozda i opasan,ali ni blizu na onaj nacin na koji je bio u Prijedoru.Kada sam dosao ovamo,bio je to za mene pravi raj.Treba biti malo vise oprezan,cuvati se racije i milicije koju ja vidim i osjetim maltene kroz zidove zgrada.Ovdje nije bilo ratnih aktivnosti niti bilo kakvog povoda za"cistke"poput onih u Prijedoru.Pod pritiskom svjetske javnosti sve su manje sanse da bi se takvo nesto moglo desiti i u Banja Luci koja je,
ipak,mnogo veca od Prijedora.Ja se,ipak,cuvam.Inace,da ne bi ovoga rata,ko zna da li bi ikad otkrio da sam izuzetno nadaren za kuhanje.Sljedeci zajednicki rucak ja pravim.
Svaki dan razgovaram sa Ekom i Didom.Ono malo Muslimana sto je ostalo u Prijedoru,vise niko ne dira niti tjera.Sada je mozda,cak i sigurnije tamo nego ovdje.Vise,sigurno,nemate razloga da se brinete niti za njih,niti za tetku,babu i sve ostale.
Dzeno je u Kanadi.Dobit ce,ako vec nije,posao i njihovo drzavljanstvo.Eka i Dido su dobili dva-tri paketa od Cige i Faruka i pismo od svoje unucadi i od naseg Harija...
...Svi su se dobro snasli.Zive normalno kako cemo zivjeti i vi i ja kada izadjemo iz ratnog vihora.Naravno,opet u Sarajevu.Bitno je da se opet sastanemo sto prije.Vi cete,a i ja,uciniti sve da to bude sto prije.Ja vjerujem u to.Ja sam optimista.Cuvajte se.Puno vas voli vas Amir.
Banja Luka,7.II 1993.u 24.00 sata."
Post je objavljen 27.09.2008. u 12:21 sati.