Nitko ne može živjeti bez osobnih odnosa s drugima, a tko je prema Bogu nepovjerljiv i plašljiv taj se to više veže na ljudske osobe ili moć, imanje, bogatstvo. Obećanje sigurnosti koje ove veze u sebi kriju, priječi sveobuhvatno spasenje i ne dopušta Kraljevstvu Božjem da se na zemlji probije. Zato Isus poziva na obraćenje. Ono je ujedno odvraćanje od krivih, pretjeranih navezanosti. Tek kad smo iza sebe porušili sve mostove, kad nam ne preostaje nikakav pomoćni izlaz za bijeg, kada se pouzdajemo jedino još u Isusovu riječ, bit ćemo ozdravljeni i ujedno sposobni i drugima svjedočiti Radosnu vijest. U tekstu koji se u prva tri Evanđelja nadovezuje na Isusov poziv na djetinje pouzdanje u Boga (usp. Mk 10,17-27) poziva se neki bogati čovjek da proda sve i slijedi Isusa. U ovom poznatom izvještaju često previdimo kako je Isus čovjeka pogledao, Marko čak kaže: »Isus ga zavoli« (10,21). Kršćansko obraćenje ne znači neki prezir svijeta, nego se zbiva unutar osobnog odnosa prema Isusu! Da napustim sve ne čini me sposobnim čin volje koji izvršavam vlastitom snagom, nego ljubav prema Isusu u snazi njegova Duha. Koga Gospodin poziva da ga slijedi, daje mu i snage za to! No obraćenje ne otežava samo bogatstvo, nego svaka pretjerana navezanost, kako se dalje kaže:
»Petar mu poče govoriti: 'Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.' Reče Isus: 'Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi Evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko: kuće, i braću, i sestre, i majku, i djecu, i polja — i u budućem vijeku život vječni'« (Mk 10,28-30). Tekst je jasan i ne dopušta nikakva kompromisa: s velikim prapouzdanjem djeteta moramo poradi Boga i Evanđelja zapaliti najprije sve mostove iza sebe! Time nipošto nije rečeno da si ti sada razriješen svih obveza prema roditeljima, braći i sestrama, djeci ili pak svome imanju. Naprotiv: može biti da tvoje opredjeljenje za Krista i tvoje obraćenje njemu zahtijeva pojačano zalaganje za tvoje roditelje, braću i sestre, djecu, jaču socijalnu i političku zauzetost za oslobađanje svijeta (da svoje »kuće« i svoja »polja« staviš u službu ovog oslobađanja). Nije svatko pozvan da živi u siromaštvu i bezbračnosti kao monah. Ono što ti trebaš napustiti jesu pretjerane navezanosti, i ako to učiniš, ove će veze biti preobražene i ozdravljene: Vratit će ti se kuće, braća, sestre, majka, djeca i polja, to znači da će svi odnosi biti ozdravljeni u korijenu, ako se samo posvemašnjim povjerenjem prikloniš Bogu! Bog sam je naš Otac i Majka i Bogatstvo, on nas sam prihvaća i potvrđuje!
Takvo obraćenje ne ostaje bez nutarnjih i vanjskih progona: ako svjedočimo o našim novim odnosima prema Bogu, prema bližnjima i svijetu u cjelini, onda ovakav govor izaziva prigovor, otpor. No ne izostaju ni nutarnja progonstva: mnogi ljudi danas izazvani su na nov život u Duhu, ali se boje posljedica: Ta ja bih morao od danas na sutra potpuno promijeniti svoj život! U ovakvom umovanju skriva se nešto đavolskog: »Ako se obratiš Isusu, moraš biti i posve dosljedan, moraš ostaviti na cjedilu svoju suprugu, svoju djecu, moraš stvarno živjeti posve siromašno, inače je sve samo laž i pretvaranje! Zato ne miješaj u to svoje prste i ostani kakav jesi!« Đavolska moć umije uvijek iznova do takve pretjeranosti uzdići dobro za kojim težimo, da se zbog te pretjeranosti sve više udaljujemo od Boga: U pretjeranosti hvatamo se čvrsto samih sebe plašeći se da nećemo nešto dovoljno dobro učiniti. Iz straha pred ovim strahom izmičemo svakom opredjeljenju i svakom zahtjevu! No »ostaviti sve« znači u prvom redu: ostaviti sebe sama! Ako više nisi strahom vezan na samog sebe, možeš ostaviti i mnoge druge navezanosti koje te dijele od Boga.
Heribert Mühlen, "Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana"
Post je objavljen 27.09.2008. u 12:15 sati.