U mojoj obitelji (mislim na moje roditelje, a ne moju djecu) se nikada nije pričalo o problemima i osjećajima. Ustvari se ne sjećam da smo o ičemu pričali osim o tome gdje će tko ići, što će tko obaviti i što se dešavalo u susjedstvu. Pričali smo uglavnom bezvezne priče koje bi svaka osoba pričala s neznancem jer o općim temama moćeš pričati s kime god hoćeš.
Nije tu bilo priča o prvim nesretnim ljubavima, o strahovima, o sreći, o boli, o bilo čemu što bi izrazilo neku ružnu sliku. Nitko od nas ne zna ništa izreći i jedino što sam naučila jest da se problemi trpaju pod tepih.
Kada se takvo ponašanje usvoji od malih nogu, ne znam više kako naučiti razgovarati otvoreno s najbližim osobama kada to nisam naučila kada je trebalo? Nesposobna sam za razgovor - razgovor s roditeljima, razgovor s dečkom. Prijatelji se izuzimaju. S njima razgovor teče kao rijeka.
Kada pišem, mogu izraziti sve najdublje u svojoj duši, kada treba razgovarati, razgovor se svede uglavnom na to da osoba koja želi sa mnom rasčištiti neke stvari postavlja pitanja, a ja odgovaram s DA i NE. Nije lako osobi koja želi razgovarati sa mnom.
Vjerujte, nije lako ni meni kada želim izreći sve što mi je na duši, a ništa ne prelazi preko jezika. Ja se uporno trudim reći stvari, ali usne se ne miču, glas ne izlazi van. To je strašno mučenje.
Koliko je neigovorenih stvari ostalo, koliko je prekida bilo jer sam nesposobna izraziti svoje osjećaje, strahove, negodovanja, protivljenja, savjete na glas. Imam taj veliki hendikep koji me sve više dovodi u ružne životne situacije. Znam da moram nešto reći, i vičem u sebi, a ništa ne izlazi iz mene jer sam blokirana.
Željela sam ti reći toliko toga. Nebrojeno riječi je trebalo izaći iz mojih usta, a sve je ostalo unutra. Sve je u mojoj glavi. Uvijek zbog toga plaćam greške i ne znam zašto mi je lakše podnositi bol nakon greške, nego da jednostavno izrečem ono što mi je na duši.
Ne znam da li ću ikada osjetiti to olakšanje da nešto izgovorim i da razgovor ide glatko. Nezamislivo je za mene. Htjela bih, ali ne ide. Kada pišem, riječi se slijevaju, kada hoću pričati, onda šutim.
Neobjašnjiv je to osjećaj ljudima koji to ne poznaju. Oni to ne mogu shvatiti iako se možda trude. Neobjašnjivo je opisati osjećaj da su ti usne zašivene, a ti kidaš konce i želiš pričati, a oni ostaju na mjestu i neraskidivi su. Neobjašnjiv je osjećaj nakupina riječi koje su trebale izaći, a ostaju unutra. Neobjašnjiva je gomila dobrih i loših emocija koje su već odavno trebale biti zaboravljene jer su trebale biti izrečene, a ostale su u meni.
Toliko puta sam probala i još nisam uspjela. I svaki puta sam mislila da ću baš taj put uspjeti, ali ne... ništa se nije promijenilo.
Tako da i dalje pišem...
Tebi ću napisati pismo... nije razgovor, ali za mene je to već puno...
Žao mi je...
Post je objavljen 27.09.2008. u 10:30 sati.