Marketing
My cyber life
Baš sam neki dan razmišljala. Ok, kad to ovak kažem, ispada da je to užasno rijetka pojava. Al da. Razmišljala sam.
Ljudi su beskrajno komplicirana bića. Koliko njih je stvarno, 100% iskreno? Susrela sam se sa svakakvim ljudima, i kad si razmislim, malo je onih koji su stvarno, savršeno iskreni. I prema sebi i prema drugima. Obično su u pitanju male gluposti, mazanje očiju, opravdavanje vlastitih pogrešaka. Nije rijetkost da osoba na kraju i sama povjeruje u svoju šuplju priču. A što ima od toga? Možeš nekoga smuljati jednom, dvaput. Ne možeš cijeli život održavati savršenu sliku o sebi u tuđim očima. Kad tad popustiš. Ljudi smo, nismo roboti. Griješimo, nismo savršeni.
Al to nije ono o čemu sam krenula pričati, bio je to samo pomalo zbunjujući uvod u cijelu spiku. U ovo novije doba život bez kompjutera postao je gotovo pa nezamisliv. Uz jutarnju kavicu više ne idu nužno novine, kod mene to funkcionira tako da šalica ima svoje mjesto s lijeve strane laptopa, tako da lijevom rukom mogu posegnuti za kavicom, a desnom upravljam mišem koji mi otvara ta divna internetska prostranstva. Ok, opet se odmičem od teme (nekim ljudima stvarno ne bi trebalo dati slobodu govora).
Eniveeeej, da prijeđem na stvar, ono o čemu sam htjela pisati, moj je cyber život. Tko sam ja u stvarnom svijetu, a tko sam kada sjednem ispred ekrana i počnem tipkati?
Svi mi, dragi moji blogeri (i šira populacijo što me čita - ako uopće postojite) imamo neku vrstu paralelnog svemira koji nam služi kao utočište kada trebamo pobjeć od stvarnosti. U tom svemiru mi prestajemo biti mi. Ili tek počinjemo? Ovisi od osobe do osobe.
Čitam dosta blogova, zapravo, općenito kontaktiram s puno ekipe što sa fejsbuka, što sa chata. Smatram to dobrim načinom za upoznavanje puno različitih tipova ljudi (a ja poprilično volim ljudski rod, kolko god glup i iskvaren se zna pokazati). Pritom sam primjetila kod nekih ljudi da ponekad zaborave na nešto što su rekli (a ja ko vještičetina pamtim detalje, užasna sam picajzla kaj se nekih stvari tiče), i pobiju sami svoje izjave. Ne razumijem, na internetu si, većinom je ionako riječ o anonimusima, i ti si jedan od njih, odakle sada potreba stvaranja savršene slike o sebi, iako si i sam svjestan da si daleko od savršenstva? Koliko sam primjetila, blog je većini ispušni ventil, bilo da je riječ o pričicama, pjesmama ili kronikama vlastitog života. Što se prve dvije crtice tiče, bujna mašta je poželjna osobina. Ali ovo treće ne kužim, ni da se na trepavice postavim. Ljudi su svjesni tvog nesavršenstva, i prihvatit će te takvog kakav jesi. Jebeš one koji te takvog nesavršenog neće prihvatiti. Pitam se što oni vide kada se pogledaju u ogledalo?
Što se cijele te online spike tiče, najdraži mi je chat. Volim izravan kontakt s ljudima. Oči u oči mi je najdraži oblik, ali ovo je dobar surogat u trenucima kad je prekasno za izlazak, za telefoniranje, ili kada jednostavno nisi spreman na suočavanje sa svijetom (kad me opali depresija). Volim sebe lagati da smo svi isti gore. Vjerujem da većina i je, da se ljudi osjećaju dovoljno zaštićeno da bi bili iskreni, ali isto tako znam da ima i onakvih iznimaka kakve sam maloprije spomenula.
Sad bi bilo vrijeme da odgovorim na pitanje koje sam sama sebi postavila- tko sam ja u stvarnom svijetu, a u što se pretvaram pred ekranom?
Razočaranje. Nema Dr.Jekyll & Mr Hyde. Postoje Ivana i Lips of tragedy. Blizanke. Ivana je prilično mirna, barem se takvom čini na prvi pogled. Samo prijateljima dopušta da joj se približe. Ne voli kada se netko silom pokušava probiti do nje. Kada je spremna, otvorit će se ljudima, ali kao kornjača se povlači dublje u svoj oklop kada je pokušavate izvući silom. Ponekad ju uhvate neka depresivna raspoloženja, što zbog razočaranja u druge, što u sebe, ali generalno gledajući, sama za sebe će reći da je klasa optimist. A čula je to i od drugih. 
A tko je Lips of tragedy? Neobična spodoba koja se ukazuje u ženskoj sobi iskonovog chata, iako preferira muškarce. Zapravo, samo svog.
Voli neobične ljude jer je i sama takva.
Ima u najmanju ruku neuobičajen pogled na svijet. S jedne strane, izrazito poštuje tradiciju, s druge ima neke revolucionarne ideje(koje žive samo u njenoj glavi). Ima strahovitu potrebu svima se sviđati (iako je to realno neostvarivo), a isto tako se ne libi udariti ravno u glavu iskrenošću. Svi ju znaju. S njom nema sredine- vole ju ili ju mrze. Uglavnom ovo prvo. Iz nepoznatih razloga.
A zašto taj nick? Možda zbog stvari kojih se stidi, a koje su nekada prešle preko njenih usta? Tragične usne jer ne mogu povući izrečeno?
Jok. Razočaranje. Depeche Mode. Halo. Violator. Jedna od mojih ljubavi.
...bring your chains
your lips of tragedy
and fall into my arms...
A i vi ste. Na potpuno aseksualan način.
Puno vas pozdravlja vaša mala fizičarka!
Post je objavljen 26.09.2008. u 23:51 sati.