Pregled posta

Vječni život bez „duha svetog“

Mišljah ovaj puta pisati jedan lagani lijepi post. Mišljah pisati o svom životu među medvjedima, o prvom susretu okom u oko sa medvjedom, o medvjedici sa troje mladih od kojih bi svako stalo u spojene dlanove. Draga je bila oduševljena kada sam joj o tome pričao. No taj će post ipak morati malo pričekati.
Povučen sam za prste, za tipkovnicu, silom kojoj jednostavno moja malenkost ne može odoljeti.

Pisah u prošlom postu o najobičnijem sranju. I očekivah iskrene odgovore upravo na tu temu. I bili su upravo takvi, nekima smo se od srca i nasmijali. Pa ipak je to dio naše svakodnevice.
I sada mi na takav post upade komentar:
"Sunce se odmara, dok kapi kiše i dalje blagoslivljaju naše utjelovljene umove ispirući ih od svih nepotrebnih misli, usmjeravajući naše misli na ulazak u zasluženo i davno obećano Božje Kraljevstvo koje je blizu! Za njega se borite i dalje! I radujte se" BB (vjerovatno Big Brother)

Bilo je već i prije popovskih komentara u kojima su nas zbog našeg otvorenog pisanja o sexu, narodski rečeno o jebačini, proglašavali antikristima, sotonama, prijetili nam vječnim paklom u pokušaju da nas vrate na jedini ispravan put. Na put vječnog djevičanstva i poniznosti. Nama ukletim ateistima pokušavaju prodati priče o Crvenkapici, Ivici i Marici, Tri praščića i slične priče

Osjetih u ovom komentaru kako nakon moga sranja iz duge kaplju svete šarene kapi šarene laže na naše umorne glave ispunjene sranjima.
Sjetih se priče o starcu kome se digao njegov duh sveti. Pa vjerovatno i nije bio baš tako mlad ako je stvorio sve živo i neživo, ako je Svemir stvorio. Kako znamo da je Svemir nastao prije otprilike četrnaest i po milijardi godina mora da je i stari imao upravo toliko kada mu se digao njegov duh sveti. I nađe taj starac djevu, udatu k tome, u cvijetu mladosti, da isprazni svoga duha svetoga.
Pri samoj pomisli na staru sjedinu i mladicu i nehotice zapjevah onu prelijepu staru pjesmu:
Dadoše mene mladu za stara
Dadoše mene mladu za stara
Da mu ja sjede kose redujem
Da mu ja sijedu bradu milujem.

Gledam ja lastu i lastavicu
Gledam ja goluba, golubicu
Gledam ja jedno drugo miluju
Gledam ja životu se raduju...

I razmišljam kakvo nam to nebesko carstvo nudi starac koji za primjer svima zavede (da li ju je silovao ili mu je sama dala jer je pored muža još uvijek bila nevina?) tuđu ženu, djevu čak?
I pokušavam zamisliti kakav nam se to vječni život nudi.

Mirisne livade prepune cvijeća nad kojima se nadvila vječna duga iz koje kaplju obojene kapi svetosti na sve pod njom. Livadama trčkaraju bespolna bića (pa neće se valjda u Kraljevstvu Božjem jebavati). Anđeli raširenih krila lepeću nam nad glavama natjerujući nebeskim plavetnilom ovčaste oblačiće i udaraju u harfe melodije nebeske.
Iskreno rečeno u priči o Mačku u čizmama više sam kao dijete uživao.


Ovce moje budite ponizne. Budno oko Big Brothera pažljivo motri svaki vaš pokret

Kažu da će nam svi zemaljski grijesi biti oprošteni samo ako se poklonimo. A pametan Zagorec kaže: kad me ne bu, nek me jebu.
Nametanje poniznosti prema Bogu ustvari je nametanje poniznosti prema crkvi da bi svoje ovčice mogla voditi kako joj se prohtije. I ne samo voditi već i strizati i voditi svoju politiku, biti naddržava u beskrajnoj pohlepi za dobrima.
Od beskrajne poniznosti do spremnosti na vlastitu žrtvu, makar to značilo opasati se eksplozivom i raznijeti gomilu nevinoga svijeta, tek je jedan korak. Prisjetih se i onih kolektivnih suicida pod vodstvom kojekakvih bolesnih propovjednika ili onih koji su bili uvjereni da napokon dolazi Kraljevstvo Nebesko.

Slušajuči „sa strane“, uma nezagađenog vjerom daleko je lakše razlučiti popovska laprdanja. Jednostavnije je na ispravan način razumjeti šta to znači kada Papa 2008. godine poziva vjernike da se okanu želje za znanjem, tek jedan od bisera crkvene vrhuške da spomenem.

Ovim postom nisam željeo povrijediti osjećaje vjernika. Svatko ima pravo da vjeruje u šta god želi. Mnogima takvo vjerovanje možda olakšava njihove teške trenutke. No smatram da je vjerovanje u samoga sebe i svoje mogućnosti dano samo čovjeku. Pa zašto ga zatirati i prepuštati se imaginarnom, uljuljkavati se u obećanom budućem sretnom životu. Život je ipak samo jedan, ovaj koji sada živimo.
Imaju popovi svoje torove sagrađene žuljevima vjernika. I neka u tim torovima uživaju do mile volje sa svojim ovcama. Ali popovanjem na svakom koraku samo stvaraju reakciju o kojoj sam ovdije i sam pisao.

Kao hedonisti Draga i ja uživamo u svakom trenutku koji nam je poklonjen. Gubiti vrijeme na lizanje oltara i beskonačna klanjanja jednom preljubu, dok popovi uporno promiču čistoću, nespojivo je sa našim poimanjem života. Jebe mi se za vječni život u kome neću osjetiti svoj duh sveti u vlastitim gaćama.

Nadam se da ovih mjesec dana koliko Draga neće pisati ipak brzo proči


Post je objavljen 26.09.2008. u 22:19 sati.