....., tamo u dubini; mislima kada krenem, odričući sve šro mi se svijetom daje.
Jest ono nešto u dubini mene, gdje sve ‘što jesam’, ništa postaje.
Jest ono nešto u dubini mene, gdje još se čutim, gdje još jesam; bez išta, a širinom bez kraja.
Jest ono nešto u dubini mene, od kuda sve se rađa, gdje korjeni su života.
Jest ono nešto, kao ništa, a ustvari sve.
Pitaš me tko sam? Ja, što postah rođenjem svijetom. Došao sam bez imena, bez išta u posjedu svome.
Učili me da jesam.
Učili me posjedovanju.
Učili me da sam tek dio, svega što pojmiti mogu.
Učili me moje - tvoje, naše - njihovo.
Učili me da budem netko.
Ništa od toga naučio nisam. Zagledan u onu dubinu u sebi nikako da shvatim kako sav svijet zaboravi odakle je došao?. Kako zaboravi tko je ustvari?
Ne, nije to ništa. To je sve. Time tek radosno moguće je ići vrtovima života. Života koji, kao i uvijek, ishodište ima u toj dubini.
Vidjeh, rekoh i tek da dodam: ‘Ne idi čovjeće bez čvrste točke, puta da ne izgubiš. Put u nepoznato i izgubljeno carstvo koban može biti. Tek vježbaj srce i dušu putem istine i ljubavi, a put će se tada sam polako otkrivati. Neka te vodi ruka Istine i Ljubavi. Jednom češ tako shvatiti tko si.’
Malo sam inicirao, ali pazite na put opaskom na kraju. Neka vas životna radost i ljubav prate i voli vas vaš Mladen … :)
Post je objavljen 26.09.2008. u 16:38 sati.