Zadnjih nekoliko mjeseci razmišljam o svojoj budućnosti.
Ne, ne mislim na ono muž, djeca, kuća sa ogradicom i cvijećem, dva psa i ružićnjak. Ne , ne mislim o tome.
Razmišljam o svojoj egzistencijalnoj budućnosti, o svome poslu.
Da li ga mijenjati, da li ostati tu gdje jesam.
Ako otići dalje kamo da idem. Ako ostajem da li ima mogućnosti za napretkom?
Sve su to pitanja koja me lagano “grizu” a na koja nemam odgovor. Barem ne za sada.
Rekla sam da ako mi se nešto ponudi, nešto što mi potpuno odgovara da ću otići ali da za sada sama neću tražiti.
Prošle godine naišla sam na oglas jedne izdavačke kuće koja je imala otvorenu poziciju na koju ja već jako dugo “pucam”.
To bi mi bilo u svakom slučaju više u mom “fahu” nego ovaj posao koji obavljam.
Bez razmišljanaj sam poslala CV i dobila odbijenicu.
Lagala bih kad bih rekla da nisam takav rasplet priče očekivala ali isto tako sam bila i ljuta jer mi nisu niti pružili priliku da dođem na razgovor i da kažem zašto sam JA ta koju bi trebali uzet u obzir.
Odbili su me zbog mog obrazovanja.
Oni koji me duže čitaju znaju da idem na njemački i da sam se tome tako veselila.
Ne pohađam nastavu jer sam ludo zaljubljena u taj jezik (rađe bi ponovno učila mađarski jer to je jezik koji me ful privlači) več iz potrebe.
Što privatne što donekle poslovne. U biti učim ga jer sam svijesna da što više jezika znam da više “vrijedim” a da u poslovnim vodama engleski je must know a dodatni jezik je poželjan.
Nije da sam sad ja tolko luda da učim gramatiku i bubam riječi iz hira - ja to radim jer u tome vidim plus za svoju budućnost.
Ja imam završeni VŠS. Nažalost nemam VSS. Meni ta tri slova ama baš ništa ne znače.
Ali znače onima koji su me odbili.
Rekli su “Hvala Vam na prijavi ali nažalost nemate potrebne kvalifikacije za taj posao.”
Nisam ih imala niti za ovaj a eto pokazala sam se kao jedna od uspješnija u ovome što radim.
S time da sam tu imala višak slova a manjak stručnosti.
No jako brzo sam učila i jako brzo je učenik nadmašio učitelja.
Sad me prati nadimak žena-zmaj. Svega čega se primim odradim ko zmaj, brzo i pouzdano.
Smatraju me “stručnjakom” za moje područje. Ja smatram da mogu i bolje ali nemam više potrebe niti poticaja za usavršavanje na ovom polju.
Mjesecima razmišljam da se vratim ponovno u klupe.
Da ponovno uđem u poznate vode studiranja, odslušam par predmeta, dobro se izžifciram zbog i na ispitima i pokupim novu diplomu.
Diplomu koju ću imati više iz svog gušta nego iz potrebe.Za ovaj posao mi ona nije potrebna.
Ali za onaj gdje su me odbili ona bi vrijedila kao suho zlato.
A i otvorila bi mi se dalje vrata. Nakon diplome ide magisterij, nakon toga doktorat...sve ovisi kolko bi imala volje.
Zvala sam danas fax i sve je to moguće. Čak i financijski nije nešto preopterečujuće.
No da li ja to zaista želim?
Ne znam. Stvarno ne znam.
Da li sam opet spremna riskirati svoje slobodno vrijeme, hodat po stanu sa skriptama i markerom i pokušavat zapamtiti suhoparne činjenice.
Da li sam spremna opet stajati pred kabinetom profesora i molit b(l)oga da mi da labuda u index a da me prije toga ne izmrcvari ko zadnjeg kretena.
Da li sam se spremna ponovno žifcirati ili ne.
Stvarno ne znam.
Meni osobno VŠS i VSS išta ne znače. Znače mi samo kako je tko obavio posao za koji je zadužen.
Znanja stečena na fakultetu ne znače tolko kolko znanja i volja koju ja imam kad želim posao odraditi kako treba znače.
Neki ljudi su jednostavno stvoreni za neki posao bez obzira na diplome. Ali rijetko vam se pruža prilika da sjednete nasuprot osobe koja odlučuje o vašoj poslovnoj budućnosti i dokazujete joj zašto ste baš vi stvoreni za taj posao.
Ne tu ne pričam o svim onim slatkoriječivim forama koje se prodaju na intervjuima za posao. Tu pričam o onome kako prezentirati sebe da u vama vide da ste stvarno sposobni a tako nešto.
Da li da idem po još jednu diplomu i olakšam si ulazak u uži krug ili da stječem znanja sa strane i prezentacijom i dokazivanjem uvjerim sve njih da sam ja ozbiljan igrač kojeg ne bi trebali propustiti.
Da li da se vratim u klupe li ne?
Da ili ne?