... iliti - Mali grad za veliki …
Iako je stvar tehnike, tvrde oni maloga.
No, neka je istina na sredini, kao što i međuguzje istu ima. Te valjda zato neke ljude boli, kad se ta ista istina, u naslovu natruhnuta, spomene.
I nije sad tu opet stvar, tko svoj grad voli, koliko puta može i od kojeg je koljena tako.
Ali ljudi moji.
Osim što ja taj svoj grad volim, i što imam koljenčad unatrag i što mogu par puta (kako tvrdi moj Dnevnik mladih dana) – ma dajte; pa Zagreb je divan grad. Žmukleraja. Te kao takav do jaja.
Pazi ovo.
Tristo kilometara dalje, pedesetak impulsa ranije, dogovaram dvije stvari, koje mi u Metropoli Bandića Prvog (MBP) valja obaviti. Jedno je uviđaj arhitektuše u našem stančiću, jerbo Prvozakonita i ja smo djeca seoskijeh roditelja te unatoč godinama truda nismo u stan unijeli onaj urbani štih iz Vile Marije. A da nam je.
Drugi planirani pothvat vezan je za GeEsKa, za Hitne intervencije.
Nakon što je lani prokapala cijev radijatora, dođoše Hitne intervencije, vidješe. Zid spališe, parkete spališe, policu slomiše. PU prisustvu moje prigodno neobrojane Prvozakonite. Pazi muda. Onda iz GeEsKa vele da moraju obaviti uviđaj, radi osiguranja i popravka popravka. Time je hodnik – lice mjesta – gotovo godinu dana izgledao kao stratište. Jerbo je drug iz GeEsKa imao bruh. Pa su bile Sisvete, pa Božić, pa Prvi Maj, pa sezona godišnjih.
Godinu dana kasnije – evo mi suze na godišnjicu štropoću po tastaturi – napokon, dogovor je moguć. Da će majstori doći sve srediti. Uredno pojasnim drugu iz GeEsKa, kako radi toga dolazim u Zagreb, kako je to meni tristo kilometara i kako dajte nemojte zeznut.
Istu rečenicu odapeo sam prethodno prema gorespomenutoj arhitektuši, koju smo već davno ranije uplatili.
Oboje me zamole, da dan ranije još jednom nazovem radi potvrde.
Tu se sad cijeli ovaj odlomak ponavlja. Pročitati još jednom, molim.
I onda.
Dođem doma. Čekam. Prije termina dolaska najstora via GeEsKa. Pa tokom tog vremena. Pa već ulazim u vrijeme nakon. Gdje mi se sčudi. TeR ih zovem. Na što čujem:
„Joeoeoe, gooospon, deeečkima daanes niiikak ne paaaše, aaal baaš niiiikak, raaazmete. A bi moglo, kajjaznam, neeki druugi deen?“
Pogledam na sat i skužim da bi sad i arhitektuša trebala doći.
U međuvremenu izgletam spaljeni zid, izbrusim skurenu cijev, stavim daske od police na lijepljenje i sve pofarbam.
Koke nema.
Niti je na moj ziheraški potvrdno-potvrdni sms odgovorila.
Koku zvati valja. No joj je mobitel – isključen. Cijelopopodnevno.
U vrijeme kad bih već trebao biti drugdje, arhitektička se javlja. Da eto, znate kako je na sudu, nasjekirala se, pa jel bi sad na brzinu ili neki drugi put.
Odem onda u Zagrebparking. Jer sam doma dva dana u dva mjeseca, pa ili Pauk, ili Plati.
Dođem deset do dva, i tu pogriješim. Likovi u ZaPa HoldingHoldingu bleje u ekran. U jednog muškog koji leži raširenih nogu, i drugog, koji ga dominira. Relativno genitalno. Krokaaaapp, pederu, dižse.
I ja si to mislim, i prozborim glede čega sam tu, glede dva mjeseca žute zone dakle.
Balavac sa viškom hormona u oba oka veli – stoifrfljmrs kuna. I opet se zableji u ekran, u kojem KroKap leži tužan.
„Sto i -???, nisam čuo…?“
„Sto iiii – ##““#%“ !!! Kajje, jelse dig'o?“
Za sto i frfljomrs kuna dobijem žutu ceduljicu apsolucije od Pauka.
Na izlasku obznanim Urbi et Prostorija, što sam već čuo na Stojedinici. Kako svako od slova M E Č J E P O N I Š T E N dopire do dečkih iz Zagrebparkinga, vilica im za jedan zubac otklapa.
Moj tlak već nema dalje kam'.
Vratim se u svoj El Barrio de mi Corazon.
Žuti papirić ništa ne garantira, pa ni parkirno mjesto. Mislim sparkat' poprečke, al' tu su već na parkinzima terase kafića i desetak auta gostiju. Bez žutih ceduljica na staklu. Te parkiram negdje na puškomet dalje.
U pola pet mi zvoni susjed.
Da ga je zvao neki lik iz Mirovinskog i pitao, ima li moj susjed ključ mog stana, kako policija ne bi razvaljivala vrata radi ovrhe nekakvog duga iz bivšeg režima.
Moj susjed nema dlake niti na jeziku, pa ga je poslao onamo. Te mu dao moj broj mobitela.
Drug iz mirovinskog napao me iz svijeh oružaja. Da mislim li ja na sud doći. Kakav, pa danas je ročište, kakvo crno ročište, pa dobili ste obavijest, vaš je susjed potpisao. Pa što on ne ode na ročište, pa što sam ja to bezobrazan, privest će mene Mirovinski. Ja njemu da me sigurno nije nazvao da mi seljački prijeti već da mu pomognem riješiti situaciju. On kako da da ali da zašto se ne javljam na pozive. Ja da ne živim tu, a da po plavim obavijestima o prisplejoj pošiljci ne mogu znati, tko me za što treba, posebno jer vikendom pošiljke – i da me zanima – ne mogu podići na pošti. On da ne, morao sam znati za sud. Ja da kako sam mogao bez ikakve obavijesti, te da zašto me nisu obavijestili telefonom, običnim dopisom. On da ne, nije praksa. Te da neka ja njemu pismeno ponudim rješenje. I da mu javim adresu na koju da me ubuduće uznemirava, jer „vi sigurno negdje živite“, veli. Na to se sad i ja zapitam.
Te se, eto, i sad tucajući po usuženoj mi tastaturi, pitam.
Da smo ne u Zagrebu, nego, ne znam, u Bosni. Hajde. U Srbiji. Na Kosovu, ku'iš, ne? Al ovo. Kaundkaovska metropola svojih na svome.
Žmuklergrad jedan žmuklerski.
A moj.
A lijeka ni za lijek.
Post je objavljen 29.09.2008. u 07:53 sati.