Prošli post doista je bio spontan i vjerojatno ishitren. I ovaj je spontan, ali nimalo u žurbi.
Već tjedan dana pouzdano sanjam predavanja. Što je zbunjujuće.
Nemam vremena nizašto, tu i tamo nekaj pojeden, tu i tamo odspavam, mjenjanje odjeće opcionalno. Učim u busu u tramvaju i u hodu. I eto, kroz takvu kroničnu užurbanost i zaposlenost pojavilo se jedno pitanje, ili možda tek zamjetba.
Što kad imaš vremena ? Kad ti bud kreće za pola sata koja nemaš izbora nego provesti na kolodvoru jer vani pljušti kiša a nemaš kišobran. Staviti mp3 u uši i prozujati ? Zuriti u pod i jedva čekati bus ? Zašto ako mi vrijeme tako nedostaje, ako jedva čekam tren za predah, tren bez misli i briga?
Nisam tih pola sata dobro podnjela. Ali je zato vožnja autobusom bila fantastična. Doista. Volim se voziti autobusom.
Onim velikim, udobnim ^^ Gradska svjetla iz daljine igledaju kao krijesnice ...
Samo polako. U zadnje me vrijeme hvataju napadi panike. Na mjestima tipa menza. Mrzim velike hrpe ljudi.
Prestati paničariti. Smiriti disanje. Ništa se loše ne može dogoditi. Ništa.