Marketing
...mojim koracima, tuđim ulicama...
Gotovo je. Ljeto, mislim. Odnosi sa sobom puno toga, možda previše. A možda upravo onoliko koliko je potrebno. Vidjet ćemo.
Nikada mi nije bilo teže vratiti se u prošlost, osvrtati se bez žaljenja za tim danima koje, sve i da hoću, ne mogu vratiti, a istovremeno se nadati boljoj budućnosti na nekom drugom mjestu, s nekim drugim ljudima, u nekom drugom vremenu.
I, kao da to nije dovoljno, osuđena sam živjeti u sadašnjosti koja je nešto između to dvoje. Ni tu ni tamo. Nigdje. Normalno je osjećati se izgubljeno, osjećati strah, paniku i tugu, normalne su i sve one čudne misli koje mi se motaju po glavi, stvarajući kaos. Ako i nije, uvjerila sam sebe da je sasvim normalno i opravdano, tako da sad mogu naprijed. Ali gdje? Koliko brzo i u kojem pravcu? Oprezno ili hrabro? Sa skrivenom ili jasnom ambicijom? Ok, ovo zadnje me ne zabrinjava previše...kao da sam ja ikada znala skrivati ambiciju! 
Ono što ja namjeravam vidljivo je valjda i onima lišenima vida! ;) Da se vratim na početak...kad pogledam na godinu koju ostavljam iza sebe, vidim puno dobrih i još toliko loših stvari. (Primjetit ćete da nisam koristila izraz "još više" umjesto ovog "još toliko", to je rezultat mog nastojanja da se naučim optimizmu. Uzaludnog nastojanja, ako ćemo iskreno.) Najvažnije od svega je da ništa nije ostalo isto. Sve se promijenilo. Na dobro ili na loše. Ali se promijenilo. I sada, kao kruna svega toga, odlazak. Moj odlazak. Od svega poznatoga i voljenoga. Odlazak od onoga bez čega ne znam hoću li moći i onoga bez čega ću morati. Lagala bi kada bi rekla da se ne bojim...ali i kada bi rekla da se ne radujem. Jer jesam. Negdje u sebi, jedva čujno i jedva primjetno, skriveno ispod svih strahova i tuge, radujem se. Ja, da ja. Ona koja se boji i koja strahuje, ona kojoj se oči pune suzama čim pomisli na sve što je čeka. Ona kojoj je obitelj važnija od života, a sada odlazi i ostavlja je upravo zbog toga. Zbog života. Novog i nepoznatog. Samo njenog, mojeg. Radujem se. Istina, malenim dijelom sebe, ali i to je početak. A svaki početak je težak. Čak ni taj odlazak nije onakav kakvim sam ga zamišljala i planirala...ne odlazim u grad u koji sam planirala, ne odlazim s ljudima kojima sam namjeravala, ne odlazim čak ni na faks koji sam još davno odabrala. Sudbina mi je, izgleda, namijenila nešto posve drugo i ne žalim zbog toga. Čini se da za mene ima neke svoje, samo njoj poznate planove. I ja ću ih slijediti. Tako sam odlučila i nije mi žao. Niti jednog trenutka mi nije bilo žao. Duga je to priča...sve se dogodilo naglo i sada kad o tome razmišljam ne mogu sakriti čuđenje...sudbina je jedini autor toj komediji i tko sam ja da se bunim. Sada to vidim, možda i jasnije nego onda. Odlazim u grad koji volim, ali o kojem nikad nisam razmišljala kao o gradu koji ću jednom nazivati svojim. Odlazim sama sa svojim snovima, ispraćajući i ostavljajući drage mi ljude. Odlazim studirati ono što sam oduvijek nekako priželjkivala, ali nisam znala kako i kojim putem ostvariti svoju želju, ono u čemu se vidim bolje nego u bilo čemu drugome. Ono u čemu me vide i moji najbliži i ono za što sam stvorena. Ili barem tako mislim. Javit ću vam kad u to postanem sigurna...a znam da hoću. Uskoro. Eto, moj život se mijenja iz dana u dan, a ja pokušavam upiti svaku minutu, svaki sat proveden sa ljudima koje volim. Znam da nikada više neće biti isto. Dolaziti ću ja k njima, doći će i oni meni, ali nikada više neće biti kao prije, kao sada. Možda još mnogo toga tek trebam saznati, ali jedno sigurno znam; ovo je kraj jednog razdoblja i, koliko god mrzila tu riječ, ne mogu je zamjeniti drugom. Kraj. Tužna i prokleta riječ koja u sebi ipak skriva iskru dobroga. A to je novi početak. Nadam se onakav kakav priželjkujem. Za nekoliko dana, sa punim koferima, svježim tragovima suza na obrazima, unutar nekih novih, samo mojih zidova, biti ću opet s vama. I obrnuto, nadam se. Vi ste jedni od rijetkih koje mogu povesti sa sobom. Tako će i biti. 
...Nisam bila u Parizu...i dalje je to ostao san kojeg se nisam odrekla, ali koji sam morala odgoditi. Nadam se da me neće dugo čekati i da ću ubrzo prosuti svoje korake njegovim ulicama. Biti će kao u snu. Ne, biti će bolje.
Post je objavljen 25.09.2008. u 19:37 sati.