U prevrućem Tripoliju dječak Sulejman dane provodi u igrama i u razgovorima s majkom koja, iako predstavlja ljubav i zaštitu, dječaku izgleda kao da je odijeljena koprenom, nedostupna i tajnovita. Dio te nedostupnosti posljedica je njezine osamljenosti, a drugi dio nepoznatoga upućuje Sulejmana na svijet vanjskoga i svijet političkoga, koji u romanu predstavlja očinska figura. A “baba” je u njihovu životu prisutan čak i onda kad je fizički odsutan, možda i više upravo u razdobljima kada izbiva, i kada se majka i sin zatvaraju u jednu – Sulejmanu ne sasvim razumljivu – samoću. On je prihvaća, ali ne razumije, i iz te početne točke gradi se pripovijedanje ovoga, koliko strasno napisanog, toliko i lirskoga romana.
'U muškoj zemlji' svjedočanstvo je i literatura istovremeno. Knjiga krajnje okrutna prema promašajima vlastitoga i tuđih života. Tužna i hrabra, očajna i nježna, muška i ženska. Knjiga o promašenom pokušaju izbjeglištva i započinjanja života “iznova”, knjiga o samoći i nemogućnosti života tamo gdje bi čovjek trebao biti kod kuće, knjiga o besmislenoj okrutnosti revolucionarnih režima. Spajajući fikcionalno i faktualno, osobno i dokumentarno, pripovijedana je u prvome licu, s neskrivenim momentom biografske podudarnosti autorova života.
Unutarnji monolozi devetogodišnjega dječaka, u koje su gotovo skriveno umiješane refleksije zreloga pisca, navele su kritiku da roman U muškoj zemlji usporedi s Camusovim djelom Prvi čovjek. Spoj lirizma i refleksije, koji pokazuju sukob unutarnjeg svijeta što pokušava utvrditi makar i minimalni vrijednosni sustav, s vanjskim svijetom politike koji, pak, urušava bilo koji vrijednosni sustav, točka su njihova dodira.
Roman 'U muškoj zemlji' bio je 2006. godine u užem izboru za Man Booker Prize, koji je te godine osvojila Kiran Desai za roman 'Nasljeđe gubitka'.