Kad je na dan 27. veljače 1858. sv. Bernardica prema Bogorodičinu nalogu došla opet do lurdske špilje kao u prijašnje dane, a bila je subota, i ovaj ju je put već dočekalo tamo veliko mnoštvo svijeta. Ukazanje je trajalo dulje no što su bila prijašnja. Kao i u svim dotadašnjim, njezino je lice zasjalo divnim sjajem u času Marijina dolaska. Svijet je u pobožnosti i sabranosti čekao dok se svetica vrati u obično stanje. Kad je ekstaza prošla, vratila se Bernardica kući, ali s neobičnim nalogom. Bogorodica joj je naredila: ''Idi i kaži svećenicima neka sagrade ovdje jednu crkvicu''. Kao što ste mogli vidjeti, do sada nije bilo spomena o lurdskom svećenstvu, a ipak je tamo upravljao župom čestit svećenik s tri duhovna pomoćnika. I makar se stvar i te kako ticala vjere, oni su se držali posve po strani. Nije razlog tomu bio nehaj, nego mudra opreznost, uvjereni da će ih providnost Božja već pozvati kad to bude od potrebe. I to se eto dogodilo. Za svetu je Bernardicu bila prilično teška stvar ići na župni dvor. Ona je bila takoreći još dijete, a župnik časni starac, stroga života i s velikim životnim iskustvom. Ipak je pošla jer je dobila nalog od Bogorodice. Župnik ju je primio vrlo ozbiljno i podvrgao pomnom ispitivanju. Iz Bernardičinih je očiju odsijevala nevinost, način njezina govora i stvari o kojima je govorila stvorili su u njemu uvjerenje da ima posla s potpuno iskrenom dušom, koja ništa ne traži nego slavu Božju. Ali kraj svega toga, da stvar što točnije ispita, župnik je pokazivao nepovjerenje i svojim ispitivanjima bi u svakoj drugoj duši ubio svaku vjeru u ta ukazanja negoli je potkrijepio. Kad mu je Bernardica kazala nalog, reče joj župnik:
''Pa ti misliš kako ti je Gospođa dala nalog da kažeš svećenicima njezinu želju da joj se tamo sagradi crkvica?''
''Da, gospodine župniče!''
''Pa zar ti ne vidiš da ti se ta Gospođa htjela samo narugati? Kad bi ti bila sličan nalog dala kakva druga gospođa, bi li ti njezin nalog izvršila?''
''O, ali ipak je velika razlika'', prihvati Bernardica, ''između jedne gospođe iz grada i one koju sam ja vidjela.''
'' jest razlika'', reče župnik, ''jer za ovu tvoju Gospođu ne zna se ni ime, ni odakle dolazi, nastanila se u jednoj špilji i još bosa, kako veliš. Tko će tome vjerovati? Kćerko, ja se bojim da si ti žrtva neke utvare.''
Bernardica je šutjela. A onda stade župnik pred nju pa joj ozbiljnim glasom reče:
''Ti ćeš reći Gospođi koja te je poslala da se lurdski župnik ne običaje baviti ljudima koje ne pozna. Reci joj da on prije svega želi znati njezino ime. Ako ta gospođa ima pravo na crkvicu, ona će razumjeti zašto ja to govorim. A ako ne razumije, onda joj kaži da nije potrebno opet te slati u župni ured.'' Nato je župnik otpustio Bernardicu, jako zbunjenu, ali ne malodušnu, jer je znala tko ju je poslao i da će se stvar ipak obistiniti, kao što se kasnije i zbilo. Danas nije tamo crkvica nego veličanstvena bazilika, u koju je kroz ovih sto pedeset godina došlo mnogo milijuna ljudi na poklon Majci Božjoj.
Iznijeli smo vam, dragi vjernici, nešto opširnije tijek ovoga ukazanja i posjet Bernardičin lurdskome župniku. Zašto? Prvo zato da se za veže jezik brbljavcima koji krive Crkvu da na laku ruku uzima sve stvari i iz kojekakvih tobože priča stvara neka čudesa i operira s nekim lažnim misticizmom. Svi su već skoro u Lurdu bili uvjereni o istinitosti nebeskih ukazanja. Već se dogodilo i znamenito čudo s vodom što je potekla iz izvora na Marijinu zapovijed. Naime, vratio se vid radniku koji je već dvadeset godina bio slijep na oko što ga je bio izgubio prilikom eksplozije. A Crkva? Ona se potpuno držala po strani. I tamošnji biskup i tamošnji župnik i svi njegovi pomoćnici. Štoviše, župnik je tako hladno ispratio Bernardicu iz župnoga dvora, da bi bila morala potpuno klonuti duhom da stvar nije bila istinita i u Božjim rukama, kao što je bila i kao što su dokazali događaji kroz ovih sto pedeset godina. Ali mi vam danas iznosimo sve ovo iz drugoga razloga: da vam naglasimo poštivanje crkvenog auktoriteta.
1.U čije ime govori jedan svećenik, kao što je župnik, kao što je biskup, kao što je Papa? U svoje? Nipošto. Nego kad god govore o pitanjima vjere i morala, kad ljude naučavaju istine spasa, oni govore kao zamjenici Božji. ''Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas'' (Iv 20,21), govori Isus Krist apostolima. A onda nije čudo da Spasitelj kaže i ono drugo: ''Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko prezire mene, prezire onoga koji me je poslao'' (Lk 10, 16).
Sam Isus Krist pokazao je za vrijeme svoga javnoga djelovanja kako on shvaća ovu stvar i koju joj važnost pridaje. Jednoga dana sišao je Isus s gore blaženstva gdje je propovijedao narodu. Tada dođe neki jadni gubavac, padne pred njega ničice i zamoli: ''Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.'' Isus pruži svoju svetu ruku, dotakne se one grozne ranjave i gnjile glave i reče: ''Hoću, očisti se!'' I odmah spade guba s toga jadnika. Bio je zdrav kao novorođeno dijete. A što je Isus učinio? Rekao je gubavcu: ''Pazi da nikomu ne kazuješ! Nego idi, pokaži se svećeniku i žrtvuj dar što ga je propisao Mojsije! To neka im služi kao svjedočanstvo!'' (Mt 8, 2-4).
Zar je Isus bio podložan zakonu? Nipošto. Jer kao što znate, veli onima koji su ga klevetali da gazi subotnji počinak: ''Sin čovječji Gospodar je i subote''. Drugim riječima nije podložan zakonu on, koji je vrhovni Zakonodavac svega i u prirodnom i natprirodnom redu. Pa ipak? Ipak toga jadnoga gubavca iz mudrih razloga šalje k svećeniku da ga nauči poštivanju crkvenog auktoriteta, jer je taj od Boga ustanovljen i govori u ime Božje.
Poznata je stvar da su glavari židovski u vrijeme Kristovo bili izopačeni do u mozak. Njima se sva vjera sastojala u dugačkim resama na haljinama. Njihova se vjera sastojala u zapisima što su ih nosili na čelu. Njihova se vjera sastojala u počasnim nazivima ''rabi''. Njihova se vjera sastojala u pozdravima što bi ih primali od ljudi na trgovima. Njihova se vjera sastojala u počasnim mjestima na gozbama. Njihova se vjera sastojala u prvim stolicama u sinagogama. Ali za pravdu, ljubav, milosrđe nije ih ni najmanje morila briga. Zaslužili su naslov koji im je Isus dao: ''Zmije, legla gujinja, pobijeljeni grobovi''.
Pa ipak, što vidimo? Kad je već bilo blizu vrijeme muke Gospodnje i Isus davao zadnje opomene i nauke narodu židovskom, reče jednoga dana narodu: ''Književnici i farizeji sjede na učiteljskoj stolici Mojsijevoj. Činite sve što vam kažu; ali se ne ravnajte djelima njihovim'' (Mt 23,3).
Vidite li kako sam Sin Božji poštiva crkveni auktoritet, makar je sam bio apsolutno izuzet kao Bog od toga? Zašto to ako ne nama za primjer, da se znamo prema tome ravnati?
2. Kad se na laku ruku prelazi preko crkvenoga auktoriteta, onda prestaje svaki drugi auktoritet. Što je slijedilo iza pobune patrijarha Macedonija ako ne nasilje i krv? Što je slijedilo iza pobune patrijarha Nestorija ako ne kaos, zabuna, mnoga krvava djela i propast nebrojenih duša? Što je slijedilo iza pobune protiv crkvenog auktoriteta onoga bijednoga monaha Eutiha ako ne nasilje i mnoga krvava djela i propast nebrojenih duša?
Što je slijedilo iza pobune Henrika VIII. protiv zakonite crkvene vlasti, ako ne potoci krvi, nezapamćeni zločini protiv nevinih ljudi, sramotni izgredi protiv temeljnih principa morala, kao što je pitanje braka, propast milijuna duša? Što je slijedilo iza Kalvinove pobune protiv zakonite crkvene vlasti ako ne potoci krvi, propast mnogih duša? Što je slijedilo iza pobune Husa i Zwinglija protiv zakonite crkvene vlasti ako ne potoci krvi, pustošenja na sve strane i propast nebrojenih duša? Što je slijedilo nakon Lutherove pobune protiv zakonite crkvene vlasti ako ne najkrvaviji ratovi kroz desetljeća, pustošenja čitavih zemalja, propast nebrojenih duša?
A što da govorimo o Voltaireu, enciklopedistima, raznim filozofima, svim mogućim sektama koje su dizale ili dižu bunu protiv crkvene vlasti od Boga ustanovljene? Rezultat je uvijek isti: kaos, nasilje, krv, propast nebrojenih duša, koje zavoditeljima padnu na lijepak.
3. Majka je Božja dobro znala kakvu su bunu protiv Crkve i crkvenog auktoriteta dizali u Francuskoj i Europi tadanji bezbošci. I premda je, kao Kraljica neba, mogla izdati svoje naloge za gradnju one crkve na mjestu ukazanja bilo kome, ona to ne čini. Nego što? Šalje svoju miljenicu Bernardicu k zakonitoj crkvenoj vlasti u Lurdu nama za pouku. Prva instancija bio je župnik. I Gospa ga ne samo ne prezire, nego upućuje svoju miljenicu na njega, na prvu instanciju. Župnik će već znati što mu je dalje činiti, i u ovakvoj se važnoj stvari posavjetovati sa svojim biskupom, kao što je kasnije i učinio, i sve je ispalo dobro. Izvršena je želja Gospina, izvršena je na potpuno zakonit način, uz najdublje poštovanje auktoriteta od Boga ustanovljenoga, i sve je izašlo na dobro. Blagoslov je Božji pratio čitavu stvar i danas, nakon sto pedeset godina, to je najveće katoličko hodočasničko marijansko svetište na svijetu, odakle se premnogi blagoslov izlio i na Francusku i na čitav svijet, i dalje se izlijeva, napose u ovoj jubilarnoj godini.
Danas, nakon sto pedeset godina, ponavljaju se pokušaji više nego ikada u prošlosti, da se poruši princip crkvenog auktoriteta. Ne propušta se nijedna prilika u mnogim dijelovima svijeta, da ne rečemo po čitavom svijetu, da se digne buna protiv zakonite crkvene vlasti i naglasi tobožnja sloboda svakoga čovjeka. Ali ta se sloboda nužno mora izroditi u anarhiju, a posljedice su anarhije bolne i sudbonosne, kao što dokazuje povijest. Što su žešći napadi na crkveno poglavarstvo, to se svi vjernici trebaju tješnje okupiti oko svojih svećenika i biskupa, a pod vodstvom Svetoga Oca, kao vrhovnoga poglavara Crkve Božje.
Poznato je iz povijesti kako je poljski narod u 17. stoljeću dosta pretrpio od Šveđana. Kad su se konačno otresli nepoželjnih tuđinaca, posvetio je poljski kralj Ivan Kazimir narod svoj Majci Božjoj u znak zahvalnosti za postignuto oslobođenje. Tristo godina poslije toga sjetio se poljski narod toga zavjeta i 26. kolovoza 1956. pojurio je milijun Poljaka pod vodstvom svojih biskupa u svoje najveće marijansko svetište u Czenstochowi. I taj milijun ljudi obnavljao je u molitvi, kao jedan čovjek, svoju vjekovnu posvetu Majci Božjoj u kojoj su među ostalim naglasili kao jednu od najvažnijih stvari: ''Obećajemo da ćemo biti vjerni svetoj Crkvi i njezinim pastirima...''.
To Bogorodica stavlja i nama na srce prigodom sto pedesete godišnjice ukazanja u Lurdu sv. Bernardici, napose kad je upućuje na poštivanje crkvenog auktoriteta. Iza njega stoji Bog, a dok je Bog uz nas, sve će biti dobro.
Post je objavljen 24.09.2008. u 23:41 sati.