(Ne)obilježavanje pogibije nevinih - triljska praksa ili propust?
U ovoj našoj nesritno ispolitiziranoj državi - zašto bi se vlast i oporba bavili visokom inflacijom i padom standarda kad imaju Thompsona i Kajina a po potribi i povratak u 1941. - svako toliko jedna ili druga strana političkog spektra izvlači po potrebi "svoje" žrtve. Na stranu šta sve nevine žrtve zaslužuju pijetet i vječni pokoj neovisno o opciji, vjeri i nacionalnosti, no triljska je praksa da su obilježavaja pogibija nevinih u pravilu prepuštena mještanima i rodbini mučki pobivenih. Pod tim triljska praksa naravno mislim na praksu službene gradske vlasti, koja kako vidimo ignorira obljetnice krvavog pokolja 1944. u Voštanama a eto i onog 1943. u Vojniću i Košutama, oba u izvedbi volksdeutscherske SS divizije najvećim dijelom sastavljene od slavonskih i banatskih Nijemaca pod dobrom upamćenim imenom Prinz Eugen.
Danas 24.rujna 2008. godine obilježava se 65. obljetnica smrti nevinih mještana Košuta kao odmazde za pogibije fašističkih njemačkih suboraca, U međuvremenu sve su vlasti - kako u komunizmu tako i u razdoblju hrvatske nezavisnosti i samostalnosti - svjesno ili nesvjesno zanemarivale žrtvu ovih ljudi i nisu se udostojale postaviti im nikakvo spomen obilježje. Jedino se u crkvi svake godine služila sv. Misa na dan njihova stradanja. Praktički izgubivši strpljenje, ovih dana je nekolicina potomaka dvanaestorice stradalih Žolića odlučila podići spomen ploču na mjestu njihovog ukopa u mjesnom groblju u Trilju, nadajući se kako će jednog dana svi mučenici dobiti ono najmanje što su zaslužili - zajedničko mjesto na kojem će se moći obilježiti njihova pogibija i odati pijetet.
Ujedno prenosimo dio teksta autora Bože i Miljenka Marića vezan uz ovaj nemili događaj:
U vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega iz Košuta su stradale 102 osobe. Od toga broja 40 % ih je stradalo u jednom danu. Fra Petar Bezina, koji je i sam žrtva njemačke vojske, u listu Fra Rafo Kalinić (12-13, 2001, str. 110-116) između ostalog piše: “Najviše je Košućana poginulo prilikom prolaska Nijemaca od Mostara i Imotskoga prema Sinju. Partizani su ih dočekali na putu iz zasjede i neke ubili. Razjareni Nijemci zbog gubitka svojih ljudi, bez obzira jesi li pravedan ili nisi, iz nekih sela uhitili su mnogo pravednih, nenaoružanih ljudi, i jednostavno bez suđenja ih ubili...”. Autor nadalje piše da su ove žrtve stradale 24. rujna 1943. oko 17.00 sati na Kukuzovcu od pripadnika njemačke Sedme divizije Prinz Eugen. Stradalo je 50 osoba, 41 je ubijeno streljanjem, 9 ih je uspjelo preživjeti (7 ranjenih i 2 neozljeđenih). Od tih 41 ubijenih, četrdeset je iz Košuta, dok je jedan iz Glavica, koji se slučajno našao kod rodbine u Košutama.
Imena ubijenih Košućana, sačuvana u Matici umrlih župe Trilj, čitaju se u crkvi na dan njihove pogibije i za njih se moli. Osim tog spomena ti ljudi nemaju nigdje spomenika, nigdje mjesta sijećanja gdje bi njihovi članovi obitelji mogli godišnje molitvom, misom, vijencem ili svijećom izraziti tugu i žalost. Šezdeset i tri godine stidljivog obilježavanja tragedije, svjesnog zanemarivanja činjenica ili pak nemara!?
Socijalističke vlasti su svjesno prešućivale ovaj zločin i žrtve iz Košuta jer je naselje bilo dugo vremena anatemizirano kao ustaško i naravno da takvim mudrim glavama koje su paušalno i nezasluženo dijelile etikete nije odgovaralo da eto i u tom selu ima žrtava fašističkog terora jer bi onda njihovo etiketiranje i svrstavanje ljudi ispalo dokazano besmisleno kao što je to i bilo.
Ono što je posebno simptomatično je da gradska vlast od početka funkcioniranja Trilja kao zasebne jedinice lokalne uprave nije našla za shodno da obilježi kako ovaj pokolj u Košutama, tako i spomenute u Voštanama i Vojniću.
Ne znam kome je to u interesu neobilježavanje pogibije nevinih, a pogotovo ljudima koji su naši pretci i rodbina? Možda ljudima koji imaju problema sa savješću?
Dok savjest ne proradi, mještani diljem triljskog kraja će i dalje - i svaka im čast na tome - obilježavati mjesta pogibije i ukopa i prisjećati se mučki ubijenih žrtava.