Marketing
Glavo luda
Miljenko Jergović stvarno nema sreće s pisanjem nenaglašenog oblika zamjenice ona: iako ga već dvije godine tomu podučavamo, akoprem je konačno pokazao dobru volju da tu kratku deklinaciju jednom za svagda nauči, sad kad je ushtio savladati hrvatski pravopis, nažalost, tamo gdje treba pisati "je", nevježa piše "ju", a tamo gdje bi valjalo ipak napisati "ju", prerevno piše "je", sveudilj pokazujući nepoznavanje elementarnih pravopisnih pravila.
Evo najprije recentnih primjera simpatičnih Miljenkovih pokušaja da pogodi kad se piše "ju", a kada "je":
Prim.1.:
Teško je opisati kakav je to bio doživljaj i što se tih godina vrtjelo po mojoj glavi, ali dok je u mojoj sobi, na Sepetarevcu iznad Mejtaša, iz koje se vidjelo pola Sarajeva, Vice Vukov pjevao “Tvoju zemlju”, ja sam znao da on pjeva o Hrvatskoj. Nitko mi to nije rekao, ali nekako se podrazumijevalo, iako njezino ime nigdje nije bilo izgovoreno. Nona ga je pažljivo slušala i nije više pjevušila, jer tada ne bi čula njegov glas. Iako više nikakvoj politici nije vjerovala, i nije je Sedamdeset prva nimalo ponijela, zabrana Vice Vukova za nju je bila strašna i neshvatljiva nepravda. Govorila je o tome ispod glasa i kroz zube i da ju je tko tada čuo, rekao bi kako je baba pod stare dane postala težak nacionalist.
Prim.2.:
Blanka Vlašić još je po nečemu posebna. Zbog nje se neće graditi ni Innsbruck na Sljemenu, ni Koloseum na Laništu, niti će ona na bilo koji način parazitirati na vlastitoj slavi. Ona je po svemu izdvojen slučaj. Joška Vlašića to ne bi trebalo frustrirati, nego bi morao biti ponosan što ni on ni njegova kći svoju veličinu ne duguju ovome društvu, pa ju ne mogu ni osporiti novine, televizija ili slučajni prolaznici na cesti, kojima je Blankino srebro neuspjeh. Oni oboje u sportskome su smislu pošteni, baš kao da su paraolimpijci.
Teško je opisati kakav je to bio doživljaj i što se tih godina vrtjelo po mojoj glavi, ali dok je u mojoj sobi, na Sepetarevcu iznad Mejtaša, iz koje se vidjelo pola Sarajeva, Vice Vukov pjevao “Tvoju zemlju”, ja sam znao da on pjeva o Hrvatskoj. Nitko mi to nije rekao, ali nekako se podrazumijevalo, iako njezino ime nigdje nije bilo izgovoreno. Nona ga je pažljivo slušala i nije više pjevušila, jer tada ne bi čula njegov glas. Iako više nikakvoj politici nije vjerovala, i nije je Sedamdeset prva nimalo ponijela, zabrana Vice Vukova za nju je bila strašna i neshvatljiva nepravda. Govorila je o tome ispod glasa i kroz zube i da ju je tko tada čuo, rekao bi kako je baba pod stare dane postala težak nacionalist.
Prim.2.:
Blanka Vlašić još je po nečemu posebna. Zbog nje se neće graditi ni Innsbruck na Sljemenu, ni Koloseum na Laništu, niti će ona na bilo koji način parazitirati na vlastitoj slavi. Ona je po svemu izdvojen slučaj. Joška Vlašića to ne bi trebalo frustrirati, nego bi morao biti ponosan što ni on ni njegova kći svoju veličinu ne duguju ovome društvu, pa ju ne mogu ni osporiti novine, televizija ili slučajni prolaznici na cesti, kojima je Blankino srebro neuspjeh. Oni oboje u sportskome su smislu pošteni, baš kao da su paraolimpijci.
Naravno da je u prvom slučaju ispravno pisati "nije ju"; u drugom pak: "pa je"; evo objašnjenja zašto:
Ju ili je?
Dojadilo mi je stalno iznova ponavljati pravila o pisanju nenaglašenog oblika zamjenice ona pa evo posta i o tome. Kao mali podsjetnik, deklinacija glasi:
N ona
G nje, je
D njoj, joj
A nju, ju, je
V ----
L njoj
I njom, njome.
Jednom za svagda: pogrešno je reći Idem ju posjetiti. Pravilno je samo Idem je posjetiti. Odnosno: Idem posjetiti nju.
Jer, oblik ju dopušten je samo kad se iza zamjenice nalazi nenaglašeni oblik glagola biti ili kada joj prethodi riječ koja završava na -je:
Marko JU je vidio. (ne može biti: Marko je je vidio.)
Kupuje JU.
Nije JU strah.
Usput, budući da nijedna hrvatska gramatika ne spominje slučaj promjene zamjenice ako iza nje slijedi riječ koja počinje na je-, što je (provjerljiva) praznina u sustavu, može se zaključiti kako ne treba izvlačiti analogije s prethodnim primjerima pa rabiti ju:
On JE jede.
S tim se vjerojatno ne bi suglasili svi filolozi, ali pozivanje na jezični osjećaj - bez ikakvog uporišta u preskriptivnoj tradiciji - u ovom je slučaju upitan argument, koji može zagovarati i jednu i drugu stranu, ovisno o sklonostima ili o dijalektološkom naslijeđu.
Dojadilo mi je stalno iznova ponavljati pravila o pisanju nenaglašenog oblika zamjenice ona pa evo posta i o tome. Kao mali podsjetnik, deklinacija glasi:
N ona
G nje, je
D njoj, joj
A nju, ju, je
V ----
L njoj
I njom, njome.
Jednom za svagda: pogrešno je reći Idem ju posjetiti. Pravilno je samo Idem je posjetiti. Odnosno: Idem posjetiti nju.
Jer, oblik ju dopušten je samo kad se iza zamjenice nalazi nenaglašeni oblik glagola biti ili kada joj prethodi riječ koja završava na -je:
Marko JU je vidio. (ne može biti: Marko je je vidio.)
Kupuje JU.
Nije JU strah.
Usput, budući da nijedna hrvatska gramatika ne spominje slučaj promjene zamjenice ako iza nje slijedi riječ koja počinje na je-, što je (provjerljiva) praznina u sustavu, može se zaključiti kako ne treba izvlačiti analogije s prethodnim primjerima pa rabiti ju:
On JE jede.
S tim se vjerojatno ne bi suglasili svi filolozi, ali pozivanje na jezični osjećaj - bez ikakvog uporišta u preskriptivnoj tradiciji - u ovom je slučaju upitan argument, koji može zagovarati i jednu i drugu stranu, ovisno o sklonostima ili o dijalektološkom naslijeđu.
Ipak, opravdajmo jednom za svagda Miljca s Miljacke klasika Jergovića: on griješi, paradoksalno, ali zato jer je - Hrvat! Ono, do jaja! Ne vjerujete? Čujmo onda kaj on o tome ima za reči:
U Donjoj vali završio sam prvi osnovne, a onda je nono umro pa smo se trajno vratili u Sarajevo. Dobio sam učiteljicu, Aida se zvala, koja mi je u prvoj zadaćnici iz srpskohrvatskoga crvenim podvukla riječi uopće, rajčica i listopad, i dala mi 3+. Moji su za to znali, ali su odšutjeli. Računalo se da nije dobro podizati frku, ili dijete premještati u drugu školu, a mislili su i to da ću ja sve to zaboraviti i da me neće žuljati pitanje svih pitanja: kako je moguće da su u Drveniku bile ispravne riječi uopće, rajčica i listopad, a u Sarajevu odjednom nisu? Inatio sam se učiteljici Aidi, pa kod nje nikada nisam dobio peticu iz srpskohrvatskoga.
Touché!
Kaj bumo ve zdaj? Miljenka su već u drugom razredu crvenim maltretirali zbog crnih riječi listopad i rajčica, i uopće razredna mu Aida nikada nije dala peticu iz srpskohrvatskoga.
Volio bih upoznati tu vizionarku.
Aida, učiteljice, drugarice, ako čuješ vapaj mojih redaka, javi se bona, prosil bi te.
Imam nešto važno da ti kažem.
Post je objavljen 24.09.2008. u 17:13 sati.