Marketing
Else Lasker-Schüler (1869-1945)
U današnjem Berlinu vjerojatno sam jedan od rijetkih koji su Elsu Lasker-Schüler osobno poznavali, zacijelo jedini koji joj je neko vrijeme bio vrlo blizak, vjerojatno jedini koji je stao pored nje uz grob njezina sina, Paula, kojega su pokopali na vajsenzerskom groblju - onoga sina koji joj je nanio toliko tuge, na kojega je potrošila sva svoja mizerna primanja, za kojega je prenosila ljubavna pisma i kod njegovih prijateljica prosila za sastanke i nježnost, Paul, kojega je često opjevavala, nježan, lijep mladić - njegov otac bijaše navodno neki španjolski princ - Päulchen, kako ga je zvala, umro je u dvadeset i prvoj godini od tuberkuloze...
Gospođa Else Lasker - Schüler tada je stanovala u Halenseeju, u namještenoj sobi, i od tada pa do svoje smrti nikada više nije imala svoj stan; svagda samo izbice, prenatrpane igračkama, lutkama, životinjama, samo sitna roba. Bila je majušna, tada dječački vitka, imala je smolasto crnu kosu, kratko ošišanu, što je tada bilo još rijetko; velike kao gavran crne vrcaste oči s izmičućim, neobjašnjivim pogledom. Ni tada ni poslije nisi mogao ići s njom cestom, a da se sav svijet nije zaustavljao, okretao: ekstravagantna široka suknja ili hlače, nemoguća gornja odjeća, vrat i ruke okićene neuobičajenim nakitom, s lančićima, naušnicama, prstenjem od lažna zlata - i jer je neprestano popravljala pramenove kose na čelu - ti su bili, valja reći, prsteni za sluškinje, najprije upadljivi. Nikada nije redovito jela, jela je vrlo malo, često je čitave tjedne živjela od oraha i voća. Više je puta spavala po klupama, uvijek siromašna, u svim životnim okolnostima i u svim vremenima. Bila je Princ iz Tebe, Jussuf, Tino iz Bagdada, crni labud.
A bila je najveća pjesnikinja što ju je Njemačka ikada imala...
Godine 1931. izašla je knjižica mojih pjesama posvećenih Elsi Lasker- Schüler. Posveta glasi: "E.L-S. - besciljna ruka iz igre i krvi". U Sabranim pjesmama, koje je izdala kod Kurta Wolffa 1917. godine, postoji ciklus pjesama s naslovom "Dr. Benn". Nazivala me je Giselheer ili Nibelung ili Barbar. Iz tog ciklusa je pjesma što spada u najljepše i najstrasnije koje je ikada napisala. Nad njom je zapisala: "Zadnja pjesma Giselheeru", a naslov pjesme je: Höre (Čuj)
Pustošim u noćima
ruže tvojih usta,
da ni za jednu ženu ne bude pojila.
Ta koja te grli
krade moje jeze,
što naslikala sam ih oko tvojih udova.
Rub sam tvojega puta.
Ona koja te okrzne
stropoštat će se.
Ćutiš li moje žiće
posvuda
kao dalek rub?
To žiće (Lebtum) kao dalek rub ćutio sam uvijek, sve godine, pri svim različitostima životnih putova i životnih zabluda. Stoga stojim danas ovdje, sedam godina nakon njezine smrti. Ne znam imaju li grobovi u Izraelu humke kao naši ili su ravni kao u nekim drugim zemljama. Ali kada mislim na taj grob, uvijek želim da u njegovoj blizini stoji libanonski cedar, i da usijani zrak krajolika nad tim njemačkim grobom prijatno blaži i hladi vonj jafskih naranača. I ako ima nadgrobnu ploču, pored hebrejskih stihova uklesao bih u njemačkom pismu njezin stih iz pjesme An Gott (Bogu):
Ne obraniš nas ni dobrih ni zlih zvijezda;
sva njihova hirovitost s neba lije.
Na mojemu čelu urezana bolest,
duboka kruna s mračnim sjajem.
GOTTFRIED BENN
(Tagesspiegel, 24.2.1952).
preveo s njemačkog Mario Kopić
Else Lasker- Schüler
Moja ljubavna pjesma
Na tvojim obrazima leže
zlatni golubovi.
A srce ti je vihor,
tvoja krv šumi poput moje krvi-
slatko
mimo malinova šipražja.
O, koliko mislim na te,
pitaj samo noć.
Nitko se ne zna igrati
toliko lijepo tvojim rukama
i graditi dvorce kao ja
od prstenjaka;
utvrde s visokim tornjevima!
Tad bivamo morskim razbojnicima.
I kad si tu,
vazda sam bogata.
Tako me svu uzimaš sebi,
tvoje srce vidim sijati zvijezdama.
Gušteri se presijavaju
u tvojoj utrobi.
I sav si od zlata -
Sve usne zadržavaju dah.
Čežnja za domom
Jezik ne znam
te zemlje mrzle
i hodati ne znam korakom njenim.
I oblake koji bježe,
razložiti ne znam.
Kraljica- maćeha je noć.
Sveudilj misliti moram na šume faraonske
i slike svojih zvijezda ljubim.
Usnice moje već sijaju
i govore nešto daleko.
Šarena sam slikovnica
u tvojem naručju.
A obličje tvoje sniva
plača veo.
Pticama mojim ljeskavim
iščupali su koralje,
na živim granicama vrtova
kamene se njihova meka gnijezda.
Tko mrtve moje palače posvećuje -
Nosile su krune mojih predaka,
molitve njihove u svetoj rijeci potonule.
Moj modri glasovir
Modri glasovir imam kući,
a notu niti jednu ne znam.
U ogrubjelosti svijeta
bačen je u mrkli kut podruma.
Četiri zvjezdane ruke sviraju
- U čamcu pjevala je Gospa od Mjeseca -
sada pleše tamo štakora rod.
Slomljena je klavijatura...
Nad modrim mrtvacem moj plač.
Neka dragi anđeli otvore
-Jela sam gorki kruh jada -
još živoj mi vrata u nebo,
premda zabranom zatvorena.
Moja pjesma umiranja
"Venem i propadam"-
tako mi je kao da umirem -
Da, da sam umrla".
Smisao se moj izgubio-
Pomutnja mi oči prekrila.
Nebo ljubavi uzelo mi
grob što u njega se zabada
moja uvis uprta brada.
Još je u mojoj sobi rascvjetano
tvoje najdraže cvijeće među vazdazelenjem
i mojim ruzmarinom.
A kamo god slijedim sjećanje,
iz života su mi pobjegle
boje sve što sretnom me činiše
i što dokraja obasjavaše me poput duge-
umrle su sve...
Da bi se zbrane u magli
vinule do nebesnosti.
Moj narod
Stijena se drobi,
iz koje potječem
i svoje pjesme pjevam Bogu...
Strmo padam s puta
i osipam se sama u sebi
daleko nadolje, nad kamenom jadanje
do mora.
Tako me je otplavio
uzavreli mošt
moje krvi.
I uvijek, uvijek još odjek
u meni,
kada prema istoku užasno
istrunula stijena kostiju,
moj narod
k Bogu viče.
Izabrao i preveo s njemačkog: MARIO KOPIĆ
Post je objavljen 24.09.2008. u 14:26 sati.