Marketing
Henry pije pivo i razmišlja
Kaos misli, totalna konfuzija Henryjevih moždanih impulsa. Oni se nabacuju kano znatiželjna lica na poprištu prometne nezgode: od silnog blebetanja ne čuje se ništa suvislo, a unesrećeni ionako ne mogu ništa razumjeti. Henry tako sjedi u fotelji za stolom na kojem figuriraju nabacane stvari: kovanice, kutija cigareta, mudra bilježnica, Joyceova knjiga, recentno izdanje jednih tjednih novina… «Likovni haiku» na zidu njegove sobe nedavno je dobio bizarnu interpretaciju: «To je izmet preko kojega je prešao tenk», reče onomad jedan interpretator- «ništa više, ništa manje.» A čovjek tenk radi na prsima: on diže utege i liči na ružno debelo biće: u istoj prostoriji gdje čovjek-tenk radi na svojim prsima, na zidu perzistira neupadljiva fotografija brončanog čovjeka. «To je čista karikatura», reče Henry, «ništa više, ništa manje». Težak je dim cigarete, pa ipak se diže uvis.
Prodavačice u trgovini gdje kupuje nasušne stvari poput cigareta i vina «Aleksandar Makedonski» («Odlično vino, sugestivnog imena. Kada ga ispijam, i sam se pomalo osjećam kao omanji vojskovođa, ništa više, ništa manje.») pozdravljaju ga različito, zavisno o nečemu, što Henry ne razumije. Recimo, jučer su ga dočekale s «bok», a danas mu rekoše «dobar dan», a Henry kao Henry ne mari mnogo za to. Njega zbunjuju mnoge druge stvari i on nema vremena razmišljati o pozdravima iz trgovine. Bilo bi najbolje kada bi ga jednostavno prestale pozdravljati jer formalne i čisto formalne navike već pomalo dozlogrđuju. «Njima ionako nije stalo i njima je ionako svejedno. Imao ja dobar dan ili loš, nikakav «dobar dan» neće promijeniti stvar: ili će pod a) ustanoviti određeno činjenično stanje ili b) zvučati cinično. Ništa više i ništa manje od toga».
Promatrajući susjedu koju u kvartu od milja zovu Zmija-san, Henry se dosjeti jedne priče. A radnja te priče počinje jednog jutra na rođendan jedne domaćice. Sve je pripremila: kanta s vodom i desetak šarolikih boca sa sredstvima za čišćenje je čekaju, i ona već hita- prikladno odjevena, sa žutim gumenim rukavicama- i stane čistiti. Radni je dan, i valja raditi. U kasno poslijepodne ta domaćica sjeda u jednu od svojih besprijekorno izribanih prostorija. Parket od suhog zlata sjaji se na suncu što se kroz kristalno čista prozorska stakla obilato slijeva u prostoriju sa mirisom tropskog voća. Sve je savršeno: ulaštena drvenarija i wc-školjka iz reklame, kada bez fleka i tuš bez kamenca, odvodi gutaju vodu kano najžednija bića, dok se fuge između pločica bjelaskaju poput najnovijeg umjetnog zuba. Savršenstvo? Sve je uzalud: stvari odsad mogu poći isključivo nagore. Već u ovome trenutku, osjeća Zmija-san- ljušti se koža i pretvara u prašinu, oznojila se radeći tako da bi valjalo oprati tijelo te upropastiti savršenu čistoću karemičke legure, pasti će kiša i zamutiti stakla, a cijevi i fuge- već po definiciji- ne spadaju u nepromjenjivu sferu vječnosti. Zmija-san skida svoje žute rukavice i pogleda kroz prozor: sprema se kiša. Sunce se povuklo i kuća stane tonuti u polumrak. Iz određene perspektive gledanja polumrak je dvostruka oštrica za svaku kućanicu: on može pritajiti prljavštinu, ali ujedno i čistoću. Zamka za onoga koji poseže za savršenošću leži u činjenici da napredak za -svojom samom naravlju već unaprijed limitirana bića- nikako nije neprestan, pogotovo za kućanicu, i kada ona jednom dosegne kakav-takav ideal, iduće stanje stvari neminovno se pojavljuje na nižem, degradiranom stupnju. Sve je uzalud. Kućanica se ogleda u ogledalu i iskesi zube: oni su žuti. Sve je uzalud. Kućanica se uspinje uz stepenice na drugi kat kuće i ulazi u spavaću sobu. Sve je uzalud. Kućanica otvara ladicu komode kraj kreveta (kako se samo- čak i u polumraku- sjaji crni lak drvenarije!) i vadi pištolj. Sve je uzalud. Kućanica puca sebi u glavu i pada na krevet. Sve je uzalud. Kućanica je upropastila bijelu posteljinu s mirisom naranče. Kućanica je poprskala svečanu bijelu zavjesu svojom krvlju i komadićima mozga. Sve je uzalud. A ti komadići- vidi- mogli su maštati o onome što- već po svojoj naravi- nikada nisu mogli dostići. «To je čovjek», pomisli Henry, «Ništa više, ništa manje.»
Cigareta, čaša vode, pasivno govno koje je pregazio tenk i koje se zove «likovni haiku», čovjek tenk, kuća iz snova, samoubojstvo Zmije-san… sve u svemu kaos i samo kaos. Trebalo je prekinuti onaj telefonski poziv, trebalo je reći: «Dobar dan, gospođo? Zar- dobar dan?! Pa dobro, recite vi meni- što vi znate o dobrom danu? Što ja znam o tome? Što je dobro u ovome danu? Kao uostalom i svaki dan vi radite tu u ovoj trgovini od 8:00, režete salame i očitavate bar-kodove na kasi, nakon čega ćete -kao i svakog dana- u 20:00 otići doma, pogledati neku budalaštinu na televiziji i- baš kao i svaki drugi dan- leći u 10:00 kako biste se idući dan opet mogli ustati i odraditi isti jebeni dan već tko zna koji put u životu i opetovano ponavljati «dobar dan» i tako u vječnost, sve do smrti ili otkaza. Ta kako vam nije jasno? Kako ne možete vidjeti? S druge strane meni je svejedno za «dobar dan» jer vi ćete ili a) ustanoviti jedno činjenično stanje ili b) biti shvaćeni kao cinik za kasom trgovine! U oba slučaja vaš «dobar dan» je bespotreban! Ništa više i ništa manje! Amen!»
Zmija-san:
Post je objavljen 24.09.2008. u 11:47 sati.