Jučer se u mojoj ogradi zaglavio jež. Namjera mu je, čini mi se, bila prijeći iz mog dvorišta u susjedovo, ali nije izabrao put ispod ograde već kroz ogradu, točnije, kroz letvice. Jadnik se zaglavio. Čula sam grebanje i vidjela malene, tanke nožice. Ježić nije mogao ni naprijed ni nazad, samo je grebao i grebao. Kad sam mu se približala, naježio se i tako postao još veći. 'Joj, umrijet ćeš tako!' pomislila sam i uzela neku daščicu da ga probam izvući. Međutim, što sam ga češće dodirivala, postajao je naježeniji i naježeniji...
Ipak, nekako sam letvicom uspjela pomaknuti njegove naježene i čvrste bodlje i jež se otkotrljao poput skočice. Toliko je bio naježen da je izgledao poput lopte, bodljikave lopte. Usput se nakupio suhe trave. Očistila sam ga i prebacila ondje kamo je krenuo (u susjedovo dvorište) i čekala da se 'odlopta'. Međutim, prošlo je već pola sata, a jež je i dalje bio samo naježena loptica. Zato sam ga ostavila. Čini se, koliko god mirna bila, osjećao je moju prisutnost.
Nakon par sati više ga nije bilo.
Sretno ježiću!!
Jako sam sretna što sam ga spasila!
Ovdje možete vidjeti fotku naježenog ježića nakon što sam ga iščupala iz 'ralja' ograde.
Post je objavljen 24.09.2008. u 09:50 sati.