"...a jednog će me jutra na prozor pozvati majka
da vidim prvi snijeg bez zime kako prekriva put
i odnosi zadnje tragove ljeta iz misli nekih od nas
dolazi jesen...."
(D.M.)
Adid je bauljao plažom ne znajući točno kud je krenuo. Njegovi teški koraci kroz šljunak narušavali su tišinu koja je vladala te tople ljetne večeri. Bio je pomalo ljut na sebe jer na pragu svojih tridesetih nije naučio imati mjeru. Njegovo društvo nastavilo je provod s vinom na usnama, a on je kroz maglu pokušavao spojiti nekakvu suvislu misao i odgovor na pitanje zašto je tu. Niz čelo mu je curio opori, ljepljivi znoj koji mu je povremeno upadao u oči čineći mu sliku stvarnosti još maglovitijom. Okrenuo se prema moru i ugledao odraz punog mjeseca na mirnoj površini. Brzo je odlučio skinuti odjeću, al se triput spotaknuo o vlastite gaće jer je održavanje ravnoteže predstavljalo nerješiv problem. Konačno je ušao u more i osjetio njegovu spasonosnu svježinu. Okrenuo se na leđa i ispružio ruke i noge. Polovicom uha uronio je pod površinu odakle je šumilo more neodoljivom mirnoćom. Sklopio je oči i utonio u san. U cik zore probudilo ga je nečije prisustvo. Pridigao je glavu i shvatio da se nalazi na stotinjak metara od obale. Tik uz desnu ruku stajao je prekrasan galeb. Bila je to zapravo ženka galeba, jer je imala lijepe staklenaste oči, nježan kljun i dugi tanki vrat. Čisto snježnobijelo perje bilo je obrubljeno pravilnim srebrenastim nitima. Sramežljivo je okrenula glavu kad ju je pogledao u oči, a onda je započela igru zavođenja šireći i skupljajući anđeoska krila. Konačno ga je fiksirala dubokim, molećivim pogledom. Adid nije mogao više odolijevati. U želucu je osjetio slatko brujanje i ta novorođena snaga morala je izaći na svjetlo dana. Čvrstim pogledom prikovao je galebicu na išćekivanje, dok mu je u utrobi treperilo sve snažnije. Na galebičino oduševljenje posrao je veliko čvrsto govno te je potom pomazio nježnim pogledom. Čarobna zora svanula je u punom sjaju. Bili su jedno: galebica, Adid i more.
Bilo je vrijeme rastanka i svojoj novoj družici ostavio je sočan jutarnji obrok koji s nikim neće podijeliti. Prvi sunčev trak zamaglio mu je vid, a površinu mora zamutio je laki povjetarac. Sa kopna je čuo poznate zvukove koji su ga požurivali u njegovom rastanku s galebicom. To su bili zvukovi stolica koje je mrzovoljna konobarica razmještala po štekatu. Otvorila se birtija i trebalo je popit pivu za jutarnje ispravljanje. Adid još jednom pogleda galebicu koja je sad već bila potpuno zaokupljena njegovim poklonom. Zapliva i ode.
Post je objavljen 24.09.2008. u 09:09 sati.