Iako ove godine nisam bio dio tima zvanog Modrave ipak s obzirom da mi je ustanova sudjelovala u tome prenosim što je moj bivši prijatelj Hrvoje Mravak napisao o Modravama.
Drago mi je što projekt živi.
Što ide dalje.
Kada se sve pokretalo nije bilo ni Mravka ni mnogih koji su sada u orgarnizaciji.
Sječam se rijeći patera Luke kada bi govorio o Modravama.
Što napisat?
Prenosim tekst sa web stranice SKAC-a.
Finile još jedne Modrave – šeste po redu. Tko bi se tome nadao od jednog projekta kojeg organizira šačica mladih ljudi potpomognuta svojim patrima i suradnicima, iz budžeta ne prebogate udruge koja se zove Skac. Ako me pitate da nađem asocijacije na Modrave 2008, rekao bih: kupanje, vaterpolo, svakodnevna Sv. Misa u Masliniku, odbojka, barba Marko, Dora, Ivana, Mirjana, pranje zubi u moru, klanjanje četvrtkom, Mario Santro, križni put petkom, modravska olimpijada, lectio divina, predragi animatori, poštar, krunica uz more, Mravak, Tvrtko, Marija, šatori, p. Musa, don Mili, Isus, Zdravko, Dalibor, Marija, Nedeljko, Grga i Rogić, kuhinja, alat, Tuna i Damjan, masline...
...Varaždinci, mulić, Županjci, pontoni, Slavonija cijela, brod, Kutinjani i Brane, Zagrepčanci i Zaprešićani, Zagorje, Karlovac, ples, Ogulinci i Lika, Istrijanke, Riječani, Sinjani i sinjsko kolo, mafija, Drnišani, pokoja ljubav, Splićani, harmonika, ekipa s Kamena, Bosanci i tetke, Hercegovci i nebrojeni drugi, prijateljstva, a u svemu molitva i spokoj. Sve se to (i još mnogo toga drugog) slilo u naizgled običnu riječ Modrave 2008.
Kad smo zadnji dan napuštali kamp, bilo nam je jasno da Modrave nisu mjesto, nego prije svega gotovo opipljiva Božja prisutnost i ljudi, Duh koji nas okuplja i tijekom godine i bez kojega je taj raj na zemlji ipak pustoš. Gospodin će ondje biti i preko godine, a mladost… ona će se vratiti, nadamo se, i ponovno združiti svoju radosnu i meditativnu pjesmu s vjetrom, galebima, cvrčcima, zvjezdanim nebom i morem.
Međutim, ono što mi trenutno zaokuplja misao je pogled unatrag na čitav taj kratki povijesni hod ovog šestogodišnjeg pothvata: od porođajnih muka i bolova i entuzijazma preko inata Skacovaca nakon Lukine nesreće, preko teških i neizvjesnih „srednjih godina“, sve do ovoga što imamo danas: dobro organiziranu oazu po mjeri mladih, koju vode prije svega prijatelji…
Svaka, ama baš svaka osoba koja je na bilo koji način podmetnula leđa u postavljanju kampa na noge (svih šest godina) zaslužna je što Modrave i danas žive; a itekako žive. To je, ako se mene pita, najveća pouka kampa: Božja providnost koja djeluje na milijun različitih načina, često preko nesavršenih i nespretnih ljudi, (važno je naglasiti) ljudi koji su slijedeći volju Njegovu znali izdržati i teška razdoblja kada se budućnost projekta činila zatvorenom, a sav trud besmislenom i uzaludnom noćnom morom. Moja zahvalnost ide upravo njima, koji su se, nesavršeni kakvi jesu, znali odazvati pozivu da se otisnu od obale, od životne sigurnosti i zaveslaju na pučinu mora (modravskoga).
Kamo sreće, da svi (posebno mi u Skacu) shvatimo da Božje misli nisu naše misli i da Božji puti nisu naši puti. Mi prečesto ograničenog pogleda u bezizglednosti sadašnjice, a On svoj nadvremenski pogled baca mnogo dalje i zna zašto baš sada trebamo izdržati i trpjeti, dok se nama čini da treba napustiti avanturu i vratiti se poput apostola sivilu svakodnevice. (I sv. Ignacije u duhovnim vježbama kaže da u sušama života kao ni u euforiji ne treba donositi odluke.). – Bog jedini zna da naše trenutne muke imaju svoj smisao u budućem uspjehu – kada će posložiti sretne i nesretne okolnosti a nastupit će kairos – idealno vrijeme, vjetar u leđa za pobiranje plodova.
Ljudskom logikom slave se jedni – pobirači plodova, a zaboravljaju drugi, no istina je samo jedna: svako dijete duguje svoj uspjeh i roditeljima, muž svojoj ženi, žena svome mužu i tako dalje.Veća je vrijednost izdržati teške trenutke nekog rada (često i predbacivanja onih koji sa strane u udobnosti sve promatraju) nego samo uživati njegove plodove. U stvari najvažnija je ljubav koju smo uložili u svoje djelo.
Ipak, vratimo se Modravama: ako ste mislili da će od sada sve glatko teći, varate se, jer Providnost i dalje ima ključnu riječ…, a ona se najbolje očituje u nesigurnosti noći kada šatore savija probuđena bura ili kroz rupe na platnu curi kiša, a čitav projekt i dalje živi od dobrote donatora koji znaju da i budućnost njihove djece i cijeloga našeg hrvatskog društva ovisi o ovakvim plemenitim projektima, mnogo više nego od „Europe“ u čije ime smo prisiljeni gaziti svoje temeljne kršćanske vrijednosti na kojima nam se zasniva civilizacija i kultura.
Hvala vam hrabri ljudi! Hvala ti Marijana, Darko, Ivice, Vjerane, Pave, Marko, Katarina, Vinko, Nikolina i mnogi drugi (nemojte se uvrijediti), jer ste svoju mladost uložili u ono što vrijedi. Božja nježna i skrivena ruka pazi vaše korake i krči vam pute, da se gdjegod o kamen ne spotaknete. Bolje rečeno: da ako i padnete, ustrajno nastavite vaš put, sve dok vas On ne pozove „u svoje divno svjetlo“.
Poruka je to i mojim Skakavcima da također izdrže i nastave smjelo naprijed. Možda ćete baš vi pobirati plodove, a možda ipak neka generacija nakon vas; ali zahvaljujući tome jer ste vi izdržali kada je bilo najpotrebnije. Jedno je sigurno: što god radili, dati nam je svega sebe, a ostalo prepustiti Providnosti da uredi i da sama zbraja plodove, „jer misli vaše nisu moje misli […]“ (Iz 55,8-9)
„Neću život miran tih, moje mjesto je uz njih – hrabre ljude.“
Hrvoje Mravak
Post je objavljen 23.09.2008. u 12:50 sati.