već je jednom postojao blog koji sam pisala samo njemu.,on to nije znao.,jednom sam mu rekla za tu "moju tajnu".,ne znam dali ga je ikad pročitao..nikad nisam ni pitala..
...ovo.,..ja i on...>>I'M<<...sve je to kao priča bez kraja..i onda kad ,,završi" opet se nastavlja..i ne znam više što me boli a što veseli.,ni što je laž ni istina.,znam samo da želim ga tu.,i katkad ne razumijem što nas dijeli.,ali uvijek znam što nas spaja..ne.,nisam zaljubljena.,prejaki su vjetrovi puhali našim dušama.,i nosili su sve pred sobom.,brisali prošlost i sadašnjost.,snove i nade.,ali nisu mogli izbrisati vjeru u nas.,nisu mogli iščupati korjenje koje smo pustili u našim srcima..da sam samo zaljubljena znam da bih pokleknula i davno otišla onima koji bi dali sve da me imaju..ali ja ne želim ni boljeg ni ljepšeg.,ja želim njega.,onakvog kakav je.,nesavršenog..
...a sve je počelo kao šala..netko se poigrao riječima
i skrenio mu pažnju na mene..
...a do tad.,prošao je nebrojeno puta i nije me ni primjetio..
...tad.,nisam ni slutila da bi mi mogao nešto značiti.,
pa zar on?!.,sav otkačen i lud da voli mene.,ne.,mislila sam
da se to nikada neće dogoditi...ali dogodilo se...
zavoljela sam i ja njega.,i sebi sam se čudila zbog tog..
...ja sam se zezala.,povrijeđena zbog nekaga prije.,mislila sam.,
sledim li srce.,bude li mi sve samo jedno ništa.,da ću se sačuvati od nove boli....
ali pogriješila sam...
...on...kojeg svi gledaju kao otkačenog i ludog.,u sebi je krio malog nemoćnog dječaka.,a ja.,ja sam se igrala.,sve dok ga jedne večeri nisam pogledala u oči i pročitala tajnu skrivenu u njima.,valjda su mu tad neke riječi i neki osjećaji pobjegli i pretočili se u pogled...i..kao da me pogodio grom iz vedra neba.,sve one moje zezancije vratile su mi se kao bumerang..tad sam shvatila da ga trebam.,njega.,onakvog kakav je.,da je on bio ono što sam sve vrijeme čekala.,.ali je sve manje bio tu.,bojao se mojih reakcija.,mojih gluposti..kako sam samo pogriješila..a zašto?..zbog nekoga tko me prije njega povrijedio.,tko nije zaslužio ni jednu moju pomisao..a ja sam se za svu svoju bol osvetila onome koji me je volio..bojala sam se priznati da me je strah..bojala sam se to još jednom reći.,još jednom čuti laži...sad..prošlo je 7 mjeseci od našeg prvog poljupca.,i nisam mogla dopustiti da mi izađe iz života.,on je još tu..i znam da nešto osjeća.,ne želi otići.,ni ja ne želim da ode..puno se toga dogodilo s nama i vezano za nas.,vjerujem mu...volim ga...ali i dalje me gleda kao onakvu kakva sam nekad bila..još mi ne otvara srce kao što je onda htio..bili smo na samom dnu.,ja i on.,sad smo na rubu..možda sve ipak neće završiti kao tužna priča..ja vjerujem u onu nadu što zadnja umire...
Post je objavljen 23.09.2008. u 00:29 sati.